NIJE ODLUČUJUĆE ZAMJETLJIVO ISKUSTVO ILI ZAHVAĆENOST BOGOM, NEGO VJERA «LJUBAVLJU DJELOTVORNA» (GAL 5,6) I NADA, KOJA SE NADA ONOME «ŠTO NE VIDIMO», I KOJA NAS OSPOSOBLJAVA DA TO POSTOJANO IŠČEKUJEMO (RIM 8,25).
Iskustvo i doživljaj
Zamjećivanje susreta Boga s pojedincem se događa u mnogovrsnim oblicima i stupnjevima inteziteta. To zavisi o tome kako se Bog očituje pojedincu kao i o osobnoj povijesti i karakteru pojedinca. Doživljaj Božje prisutnosti se može pojaviti 'iznenada', u jednom kriznom i odlučnom trenutku života, kao npr. kod Pavla i Augustina, te se tada veoma često intezivno ižarava sve do u sferu osjećajnosti i tjelesnosti. Kod drugih se pak ovo zamjećivanje zbiva kroz duže vremensko razdoblje u obliku postupnog posvješćivanja Božje ljubavi i vjernosti, te ih na koncu osposobljuje da mogu svjesno napraviti odlučne korake. To vrijedi i tada kada ovo iskustvo ima karakter bolnog doticaja koji dovodi do svijesti koliko se udaljilo od Boga. Tako započeti proces čišćenja osposobljuje za strpljivost i otvorenost za daljnje Božje djelovanje, za male korake usmjeravanja prema njemu, koji će zatim jednom omogućiti i kvalitetni skok k temeljnoj odluci opredjeljenja. Svaka shematizacija psihološkog toka zamjećivanja susreta s Bogom protivi se 'mnogostrukosti' Božje milosti (usp. 1 Pt 4,10) kao i posebnosti i sklonosti pojedinaca. Niti se na osnovu Novog Zavjeta ili duhovne tradicije može dokazati nužnost jednog kronološkog slijeda određenih psihičkih čina. U određenim se je pojavnim oblicima pijetizma pretpostavljalo da svaki čovjek mora najprije proći kroz pokorničku borbu, zatim da slijedi prijelomni doživljaj, a tek tada odluka opredjeljenja i 'preporod'.
Njemačka riječ «Erlebnis» - «doživljaj» označuje uvijek «snažan utisak», koji ima trajno značenje za daljnji život. Njome je uvijek označena 'neposrednost' kojom se zamjećuje jedan događaj. Tako nešto se nema zahvaliti nikakvoj konstrukciji ili planiranju, nego prethodi svakom tumačenju. Jedan se doživljaj stoga i događa u privremenom samozaboravu te time dolazi u blizinu «ekstaze». Sasvim je moguće da iskustvo obraćenja poprimi ovaj karakter, ako se očituje u obliku iznenadnog prodora do susreta s Bogom, ali pri tom stupanj psihičke nadraženosti ne može nikada biti istovremeno i mjerilo autentičnosti. Ono se mnogo više sastoji u sukladnosti s Riječju Božjom i u primjeni svakidašnjeg života koja je proizašla iz susreta s Isusom Kristom. Čovječja glad za doživljajem, koja nastaje u jednom racionaliziranom i tehniziranom svijetu, vodi često do toga da se «religiozni doživljaj» kao takav traži, u njemu pronalazi užitak i «obožava». To je također jedan razlog zašto se je «dijalektička teologija» okrenula protiv «iskustvene teologije».
Radi toga valja naglasiti da je susret s Kristom više nego jedno «iskustvo» (u smislu zamjećivanja njegova Duha u Crkvi) te puno više nego jedan «doživljaj». Susret s Kristom zahvaća čovjeka dublje negoli on to može zamijetiti ili «doživjeti». Vjera je naime također: «Jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo» (Heb 11,1). Svakako Bog nas ne pušta u «noć sjetila» i u «noć duha», u kojoj ništa više ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, bez početnog iskustva, kakvo se je moglo vidjeti u povijesti Isusova iskustva Duha.
(nastavlja se)
H. Muhlen: "Temeljno opredjeljenje"
Post je objavljen 30.05.2009. u 02:41 sati.