Marketing
USPRAVI SE!
Kao na Stjepana navališe na Pavla i Barnabu da ih zlostave i kamenuju, međutim oni prebjegoše u likaonske gradove, gdje su navještali Radosnu vijest spasenja poganima. To je prvi primjer, zabilježen u spisima Novog Zavjeta, koji govori o apostolskom susretu i navještaju evanđelja poganima. Kažem 'apostolskom' jer sv.Luka u ovom izvješću i Pavla i Barnabu naziva apostolima. Njihov prvi susret je s čovjekom 'uzetih nogu', s čovjekom u potrebi, u životnoj nevolji. Djela kažu kako je riječ bila o čovjeku hromom od majčine utrobe i koji do tog trenutka nije znao što to znači 'stati na svoje noge'. I ne samo da je 'stao'. «On skoči i prohoda» (Dj 14,10). Međutim, to se nije desilo samo tek tako. Djela navode kako je uzeti 'čuo' Pavla gdje 'govori', a ovaj kad 'vidje' da ima vjeru u spasenje 'iza glasa' reče: «Uspravi se na noge!»
Vidimo kako je čudo izvedeno u Ime Božje bilo omogućeno 'vjerom' onoga koji 'sluša'. Kao i na toliko mjesta u Svetom pismu nailazimo na propovijedanje, odnosno slušanje Riječi Božje, kao uvjet jačanju vjere. Tako u Rim 10,17 stoji: "Vjera dolazi od propovijedanja (slušanja), a propovijedanje biva riječju Kristovom." U Božjoj riječi pronalazimo volju Božju za nas i naše živote. Ako je itko imao razloga vjerovati kako je odbačen i nevoljena osoba, bio je to jedan ovakav, skoro beznadan, slučaj. Međutim, je li 'gubitak' uvijek gubitak ili on zna u nemalo slučajeva biti 'veliki dobitak'? Sve ovisi iz koje perspektive gledamo; iz vremenite ili vječne. Kroz iskustvo nemoći 'hromi' je stigao do onoga do čega 'poznavaoci Zakona' nisu. Htio ili ne htio, on se morao suočiti s promišljanjem svoga usuda iz jedne druge perspektive, nego oni koji su pored poznavanja trebali biti oni koji i čine ono što Zakon propisuje, osim da tovare na tuđa leđa ono što i sami nisu mogli nositi. 'Hromi' se nije mogao osjećati samodostatan. On je bio čovjek 'u potrebi'. I to je ono stanje u kome bi se svi mi trebali nalaziti, jer to doista i jesmo. Ta 'ovisnost', to iskustvo nemoći (jer bez Njega ne možemo ništa) i molitva kao logičan izraz tog stanja, bi trebala biti naša 'nulta točka'. Ne zadovoljstvo samim sobom, ne umišljenost, ne isprazna težnja za častima ovog svijeta i toliko drugog što nas napuhuje i uzdiže iznad tog stanja. To ne znači da ovom zemljom hodamo kao gubitnici (iako to sami po sebi jesmo), nego kao oni koji imaju jamstvo pobjede, a to je naša vjera. Po njoj pobjeđujemo ovaj svijet. Preko mosta vjera mi uzdižemo svoj pogled sa okolnosti i životnih problema na 'izlazak', na rješenje. Preko tog mosta, kao jamstva, mi prelazimo i uzimamo ono što je deponirano na naš račun. Bez tog mosta je nemoguće svojim snagama postići spasenje. Zato se kaže da je vjera već neko imanje, posjedovanje. Potrebno ju je staviti u pogon, u funkciju. Potrebno ju je aktivirati. Naravno, to nije slučaj kao kad odemo do bankomata i uzmemo koliko hoćemo i kad hoćemo. Bolja usporedba mi je s namjenskim kreditom, kad te 'službenik' pita u koju svrhu želiš, ne potrošiti, nego uložiti svoj novac. Povjereni darovi moraju biti upotrijebljeni na primjeren način, odnosno moraju donijeti 'dobit' i onome koji ih daje i onome koji će se njima služiti. Zato krajnja nakana mora biti ljubav i veća 'slava' onome koji je u cijeloj stvari najzaslužniji, a to je onaj koji «dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša» (Dj 14,17). Iako je sav novac na našem računu cijelo vrijeme, to ne znači da se njim možemo koristiti kako nam se prohtije (iako i to prispodoba o 'rasipnom sinu i milosrdnom ocu' potvrđuje). Ukoliko već živimo 'sporazumno' pod istim krovom određena pravila se moraju poštivati. Nismo više 'u otpadu' i apostaziji, poput razmetnog sina, nego smo prihvatili opravdanje po milosrđu Božjem. Zato je nazamislivo, a i bilo bi to krajnje licemjerje, živjeti deklarativno, a ne i srcem, u zajedništvu s Onim kome sve dugujemo i pri tom gledati isključivo svoju dobit, izbjegavajući dužnosti i loveći prvu krivinu. No, Bog se ne da varati. Ili se ugovor (Zavjet) poštuje ili nije. Da bi mogli raspolagati svim povjerenim sredstvima potrebno je biti 'u skladu' s voljom Božjom i dok nastupamo 'u ime Božje' činiti određene stvari iz ljubavi prema Onome koji nam je omogućio baštinu i iz ljubavi prema onima kojima smo pozvani 'omogućavati' da i oni imaju 'udjela' u toj ljubavi. Dakle, i iz ljubavi prema njima, potrebitima.
Nažalost, postoje i oni koji sumnjaju u iskrenost tih namjera, kako oni koji bi također mogli u svemu tome biti 'dioničari', tako i oni koji iz zavisti, a sve zbog 'vlastite pravednosti' koju sebi dadoše, poput starijeg brata ne žele pristupiti zajedničkom stolu i biti dionici slavlja. Pored toliko ružnih scena, koje svakodnevno možemo gledati preko naših TV ekrana, mislim da je jedna od najružnijih ona koja prikazuje 'dionike slavlja' razjedinjene i okrenute jedni protiv drugih. Osobno me ništa ne može tako rastužiti kao kad vidim kako među našom djecom raste jaz i netrpeljivost, razdor i strančarenje, nejedinstvo. Nisam toliki perfekcionista da u svakom jajetu vidim dlaku, i da ne shvatam da su 'sukobi' nešto normalno u odrastanju, no ono što ni u kom slučaju ne mogu dozvoliti jeste da to bude jedno trajno stanje, djela tjelesna.
Valja si posvjestiti da nevoljama ne možemo izbjeći. One su sastavni dio života na zemlji. Pa i ako nas one pritišću sa svih strana; i s lijeva i s desna, i ako su ispred i iza nas, slava Božja je uvijek iznad nas. Otvor za izlaz se nalazi gore. U ovo vrijeme dok se pripremamo za Uzašašće i Duhove, valja si to predočiti: Naš Veliki Svećenik, koji je u isto vrijeme i oltar i žrtva je već platio cijenu i otišao je ispred nas; uzašao je na nebo, otvorivši nam put. Dok sjedi s desne Očeve, zastupa nas i moli za nas. I ako nekome možda zvuči nestvarno i mi, iako još tijelom na zemlji, u duhu možemo doći pred prijestolje slave Božje, u Ime Isusovo, i tražiti sve što god hoćemo, a što je u skladu s voljom Božjom. I ne samo tražiti. Onaj tko je već iskusio djelovanje blagoslova Božjih u svom životu zna da ima vlast (dopuštenje) uzeti i u ime darovatelja djelovati kao sa svojim na isti onaj način na koji jedan kraljević djeluje u očevom kraljevstvu ili (da približim) kao ministar u ime onog koji vlada. Naravno da i kraljević i ministar, u svojim ulogama i službama, mogu biti neprimjereni autoritet i ne ponašati se sukladno svom zvanju, no to ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje postojanje tih povjerenih uloga i službi. Gospodin je taj koji nas poziva i šalje. Mi smo delegirani od njega osobno po sakramentu krštenja. Zajednica je ta koja potvrđuje nekom određenu službu, no poziv je najprije došao odozgor. Duh Sveti je taj koji 'izdvaja' nekog za neko svoje djelo. Problem je u tome što (iako ne načelno na ravni nauka) su se skoro sve karizme skoncentrirale oficijelno, a zanemarile individualno, unatoč 'jednakom dostojanstvu, a različitim osposobljenostima'. Apostolstvo je prvo u nizu nabrojanih kod Pavla, no ne i jedino. Na više mjesta u Svetom pismu se navode 'oni koji uzvjeruju', a ne samo oni koji dobiše službu. Kakva bi to 'kraljevna' bila kad bi posao odrađivali samo 'zaduženi' od zajednice, a ne i svi ostali 'pozvani' od Gospodina, preko svojih talenata i otvorenosti poticajima Duha. Ili netko misli da društvo sačinjavaju samo 'državni namještenici', a drugi su tu samo zbog njih i njihove časti, te da trebaju samo slijediti njihove upute? Nisu li ti 'službenici' pozvani da rasuđuju poticaje i odozgor, ali i odozdo. Nekad je dovoljno da jedno malo dijete kaže: Car je go! (kao u Andersenovom 'Carevom novom ruhu'), pa da postane bjelodano jasno ono što su svi cjelo vrijeme znali, samo nisu htjeli da priznaju. Priznat ćete, ovaj 'poticaj odozdo' je bio zlata vrijedan; vrijedniji od sveg carevog ruha kojim je ovaj bio do te mjere zaluđen da nije najosnovnije stvari uviđao na ispravan način. Je li to dijete 'otpililo granu na kojoj sjedi', ne ovisi o njemu, nego o caru. Bez obzira na cijenu, bitna je korist koja je iz toga proizašla. I ja sam osobno više puta morao progutati knedlu pred svojim adoloscentom (ostali još pristižu) kad mi je pred oči servirao neke istine koje sam morao ponizno priznati ako sam htio i dalje imati komunikaciju povjerenja s njim.
Pozvani smo rješenje tražiti gore i u duhu preko mosta vjere uzdizati se do prijestolja slave, te u poniznoj molitvi tražiti i za sebe i za svoje bližnje očitovanje Njegovog milosrđa i moći.
Zato, brate i sestro, jesi li okružen nevoljama, teškoćama i napastima, znaj da ti je otvoren PUT. Dovoljno je da dopustiš da Njegova Riječ stanuje u tebi i ti u Njoj. To je zalog, a vjera jamstvo uslišanja. Sveti Pavao je stajao na ovim temeljima. Stoga je i mogao reći 'iza glasa': USPRAVI SE NA NOGE! Nije li to i naš cilj? Ili možda nije? Odgoj u vjeri uvijek, pored zahtjeva za odgovornošću, podrazumijeva odgoj za slobodu ako želimo u svojim redovima imati one koji će druge 'ustajati iz njihove hromosti', tj. ukoliko želimo da 'sav narod bude prorok'. Oni koji to ne žele daju se prepoznati po 'zlostavljanju i kamenovanju' tih istih svaki put kada netko ustane i uzme autoritet u ruke i prozbori 'iza glasa'. No, i tada ima rješenje. Nakon Stjepanovog kamenovanja nastala je živa Crkva u Antiohiji, koja je postala ishodišno mjesto evangelizacije za buduća misijska djelovanja. A nakon Pavlovog i Barnabinog kamenovanja Radosna vijest se počela vrtoglavom brzinom prenositi na pogane, a Gospodin ju je obilato potvrđivao svojim znakovima. Naoko gubitak, postao je veliki dobitak. Mi hrvati koji smo osam stoljeća nakon toga primili kršćanstvo, trebali bismo biti zahvalni ovim ljudima koji su se izložili brojnim nedaćama samo zato jer nisu htjeli polovično živjeti svoju vjeru.
Samo je ono vrijedno življenja ako smo za to isto spremni žrtvovati se. - reče neki pametan čovik. A ja dodajem, 'i izložiti se gubitku osobne koristi u svrhu postizanja zajedničkog dobra'. Zato ...
"U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek' bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!"
USPRAVI SE NA NOGE!
Post je objavljen 11.05.2009. u 18:04 sati.