Sa sinom prolazim neka nejasna mu pitanja iz knjižice za pripremu primanja Potvrde. Nailazim na jedan davni povijesni datum: godina 879. I prisjećam se kako je papa Ivan VIII priznao Hrvatskoj državni suverenitet i služio misu u bazilici sv.Petra u Rimu na tu nakanu, te pri tom blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i zemlju. Tom prilikom papa je pozvao Hrvate na 'ustrajnost i vjernost' obećavši svu pomoć Svete Stolice. Bilo je to točno prije 1130 godina, na Uzašašće.
Zanimljivo, stjecajem okolnosti, na ovaj povijesni osvrt sam naišao neposredno nakon obavljenog razmatranja nad riječju Božjom koja se čita na Uzašašće.
Započinjući Djela apostolska sv.Luka u prvom retku, prvog poglavlja čini svoj osvrt na 'prvu knjigu' (Evanđelje po Luki), obračajući se Teofilu, koju je 'sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima...' I odjednom mi pred oči izbija slika hrvatske stvarnosti u jednom novom svjetlu. Toliko je podudarnosti da ostajem zatečen slikama koje stižu jedna drugu.
Luka govori o 'utvrđivanju u vjeri', a meni dolazi slika Ivana VIII koji to isto čini prema nama Hrvatima. Dok Luka prenosi Isusovu zapovijed 'da ne napuštaju Jeruzalem nego čekaju Obećanje Očevo, na što ga ovi iznova pitaju o uspostavi kraljevstva u Izraelu, pred oči mi dolazi višestoljetna prisutnost na našim prostorima u postojanom iščekivanju konačne slobode. I dok se pitam kolika je to morala biti vjera pa sva ta stoljeća, unatoč tolikim jarmovima, ostati postojan u iščekivanju, redak sedmi donosi odgovor: «Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.» A već idući osmi: «bit ćete mi svjedoci», tako neodoljivo i tako poznato zvuči, jer ne bijaše tako davno kad na usta I.Pavla II bi izrečeno to obećanje (a koje je ujedno uzeo za geslo) na njegovom stotom jubilarnom putovanju. Vjerujem da ga je izrekao sam Gospodin Isus Krist!
Što reći o idućem, devetom retku? «Kad to reče, bi uzdignut njima naočigled…» Može li išta primjerenije od ovog: Ivane Pavle II, moli za nas!!! Mislite da insinuiram kad to dovodim u vezu? Ili mislite da jedan papa ne bi ovako otvoreno govorio? Nije ni Isus nikad jasnije pokazao svoje božanstvo kao neposredno prije nego će ga 'oblak oteti njihovim očima'. Pa i u vremenu nakon Uskrsa do Uzašašća, tih 40 dana, skrivao je svoje božanstvo pod velom tijela jer je znao da to ne bi mogli nositi. No, u trenutku rastanka, kada je misija već bila završena, on ne krije, nego daje na uvid svoje stvarno porijeklo. Ostaju u čudu, netremice i s nevjericom gledajući gore.
«Što gledate?» – rekoše 'dvojica u bijelom'. Dva svjedoka kao da kažu: «Što gledate gore? Ili možda nemate vjere ni sada nakon očitovanja njegove naravi, nego zurite u nevjerici u ono što ste do sada ionako morali vjerom prihvatiti? Ako je rekao da će uzaći k Ocu, evo uzašao je. Ako je rekao iznova doći, doći će! Nije na vama da racionalizirate i istražujete dalje. Vjerujte u to i činite što vam je zapovjedio. Spustite glave dole. Ponizite se, te s blagošću i strpljivošću živite dostojno poziva kojim s te pozvani. Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh… Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!…» - Povezah 'dva svjedoka' i Pavlovo obraćanje Efežanima, koje Crkva stavlja kao drugo čitanje, u jedno. Jedan te isti govor, jedna cjelina, isti smisao, ista koincidencija… i Ivan VIII, i Lukin opis Uzašašća, i Pavlovi pozivi i povijest Hrvata. Nismo li doista pripremani za 'djelo služenja' u ovim vremenima, na poseban način? Teško za povjerovati? 'Kako je to moguće jednom malom narodu? Što on može pred Golijatima današnjice?'- pitaju se mnogi. No, meni se čini da su 'oni vani' više svjesni te činjenice, nego mi domaći kojima je ta riječ upućena.
Nedavno, dok sam razmišljao o Gospi Fatimskoj i onom Borovčekovom članku, pitao sam se, kako je bilo moguće nakon toliko stoljeća tuđinskog jarma ostati nepodijeljen i neraseljen narod, čvrst u svojoj vjeri. Ivan VIII reče 'budite vjerni i ustrajni'! Ok!!! Ali kako ostati vjeran? Odgovora evo u ovoj poslanici: Samo uz poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje jedni drugih u ljubavi, i svekoliki trud oko 'jedinstva Duha svezom mira' jer 'svakomu je dana milost po mjeri dara Kristova'. Bez ovih segmenata skoro je nemoguće biti i ostati vjeran. No, u cijeloj priči kao da ima jedna packa koju uz najbolju volju ne mogu nikako da otklonim. Naime, za nas Hrvate važi ona: 'Hrvat će Hrvatu sve oprostiti osim uspjeha'. Možda zato jer je 'uspjeh', nekad prije, bio nešto nespojivo s nametnutim jarmom? Možda zato jer je to podrazumijevalo izdaju zajedništva u korist tuđina? Ne znam. Samo nagađam. No, ostaje činjenica da nismo baš ravnodušni kad se raspoređuju milosni darovi. Kao da još uvijek nismo svjesni da različiti dari vode izgradnji Tijela Kristova, a ne u svrhu vlastite promocije. Jeste da njihovo odvajanje od zajedničke svrhe i bez podložnosti autoritetu vodi u cjepkanje i raslojavanje, no jednako tako postoji opasnost da ostanemo spori i neučinkoviti ako i dalje budemo sebe stavljali na mjesto koje pripada Kristu, a sve zbog straha, tj. pomanjkanja vjere u vodstvo Duha Svetog.
Možda kod idućeg hrvatskog pohoda 'Ad limina' pored pohvala i istaknutog prava na ponos, s obzirom na višestoljetnu vjernost, neće od strane pape našim biskupima biti stavljena primjedba na 'otvorenost poticajima Duha u sadašnjem trenutku'. Možda i neće ako se godišnji skupovi Hrvatske Katoličke Mladeži uspiju prikazati umjesto zabranjenih 'dvoranskih susreta' (od 10 000 sudionika) kao nešto jednako vrijedno. Koincidencija? Možda jest. A možda i nije. No, ono što znam jeste da nije koincidencija nedavni 'cinički' komentar u medijima biskupa Komarice kako bi trebalo idući susret HKM održati u Trebinju ako ne budemo mi mostarci 'kadri' to isto učiniti kao on u svojoj biskupiji. «Ako ne budete kadri, onda ćemo opet u mojoj biskupiji»- reče, te pri tom izgubi iz vida svezu koja je očuvala hrvatstvo stoljećima: «Spustite glave dole … ; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh!…» Nije samo 'hitmakerima' izgleda svojstveno 'elitističko' ponašanje, zar ne!? No, poznajući biskupa Komaricu, vjerujem da je već sutradan nakon te izjave svezao ono što je jezikom razvezao i ispričao se zbog te neprimjerene izjave na adresi na koju bi odaslana i koja možda nije imala toliku dozu cinizma, koliko potrebu istaći ponos zbog uspješno organiziranog skupa mladeži. I sam osobno sam svojevremeno bio u 'napasti' napisati jedan članak o tome kako smo mi mostarci bili 'kadri' pokrenuti Teološki institut za laike odmah nakon Sinode biskupa u Rimu 1987., koja je bila posvećena laicima, a na kojoj je učestvovao, ispred BK Jugoslavije, biskup Komarica. Iako je KP izvršila pritisak i biskupu Komarici rekla da i ne pomišlja u djelo sprovesti to što u Rimu bi rečeno, mi mostarci smo unatoč pritiscima, zabranama i medijskom šikaniranju (radili legalno tri mjeseca do zabrane, a nastavili ilegalno zaduživši indekse Zagrebačke bogoslovije) smogli snage i odlučnosti izdržati i u 'pogon staviti' laikat. Vjerujem da je bl. Ivan Merz tomu jako doprinio. A bio bi sigurno još radosniji da se s laikatom poradi puno više nego su to 'slet' manifestacije. Svjetski susreti katoličke mladeži pod papinim patronatom su doista pažnje vrijedni i oni prenose poruku suvremenom svijetu na upečatljiv način, no za mene je puno važnije ono što on govori vezano za rad s laicima na lokalnom župnom nivou. Apostolicum Actuositatem (Dekret o laicima s II Vatikanskog Koncila) govori o tome kako treba otvoriti mjesne i nacionalne granice i omogućiti povezivanje laikata i na jednom višem nivou kako bi se izbjegle teškoće na koje bi jedna laička zajednica imala ukoliko bi se oslanjala samo na svoje snage, no prije svega treba krenuti od dinamike odnosa po principu 'dva ili tri sabrana u moje ime' koji pod uvjetom jednodušnosti mogu po nadahnuću Duha stići do istih onih razmjera i rezultata do kojih je i Ivan Merz stigao. Sa svojim 'orlovskim savezom' postao je znak za cijelu Crkvu. Ne gradi se kuća od krova, nego od temelja. Osim toga, to je nešto izvorno naše. Ovako, ti susreti, pored određene poruke koju nose sa sobom, ipak ostaju na razini sleta ili manifestacije koja ne ostavlja dubljeg traga i učinka ukoliko se ne 'zasuču rukavi' kod kuće tako što će se unutar 'živih krugova', koji će prije svega biti molitvenog karaktera, raditi sustavne kateheze, tj. odgoj u vjeri za vjeru. A taj proces nije nimalo lagan. To nije nešto što se postiže preko noći, nego traži trajnu zauzetost i angažman. No, prije svega treba promicati 'duhovnost zajedništva'; stvoriti klimu, ozračje koje će pogodovati duhovnom rastu i očitovanju znakova koji će pratiti one koji uzvjeruju. Tek tada ćemo 'biti kadri' upustiti se u izazove među 'gorama Kanaana', inače 'izgibosmo od Amorejaca'. Naš angažman bi trebao biti u skladu s voljom Božjom i na poticaj njegovog Duha, a ne kao 'kopija kopije'. Jedan uvaženi njemački teolog jednom zgodom reče: «Jao Crkvi, ako pojedincu ne omogući takav susret ili ga u tome sprječava, ako se ne postavi pojedincu kao 'zajednica obraćenja', nego u prvom redu kao upravni aparat s odgovarajućom prevagom težnje za moći i ugledom.» Postoji naime opasnost da laički darovi zauvijek ostanu u 'embrionalnom zametku', a pojedinac koji ih želi naglasiti pod stalnom sumnjom da se želi iskazati.
Doista, u ovoj godini sv. Pavla, ima li većeg prioriteta nego pored njegove teologije opravdanja i spasenja, istaći tako često kod njega spominjani zahtjev za jedinstvom u različitosti; jedno tijelo, a mnogo udova, jedan Duh, a mnoštvo karizmi… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! … Ona 'dva čovjeka u bijelom' koji su nas pozvali da ne gledamo samo gore kao da su željela još reći:
«Krist će opet doći, no nemojte upasti u preuzetnost pa zanemariti činiti ono što je do vas, tj. ono što vam je zapovjedio da činite do njegovog ponovnog dolaska. Molite kako bi primili snagu odozgo i činite djela za koja vas Duh Sveti osposobi i odredi. Pozvani ste naviještati Radosnu vijest sve do nakraj zemlje, svim pucima i jezicima. Radi se o 'Trajnoj misijskoj naredbi'. Ucjepljeni ste u Isusa Krista. S njim trpite i s njim umirite, jer s njim i u njemu vam je živjeti kroz svu vječnost. Ne bojte se. Budite odvažni. Kroz mnoge vam je nevolje proći, no on će stalno biti uz vas. Ni dlaka vam s glave neće pasti bez njegova znanja. S njime ćete suskrsnuti i kao dio Nebeskog Jeruzalema s njim kraljevati kroz vjekove. Parusija je blizu, no toliko je duša kojima još uvijek treba navijestiti Krista i pozvati ih na obraćenje. Ne zaboravite tu temeljnu zadaću. Posvetite joj se svim srcem i svom snagom, svim žarom i svim umom. Iako mira neće biti do njegovog ponovnog dolaska, vi se trebate potruditi koliko je do vas da stvarate 'novu civilizaciju' ljubavi. Široka su Gorja Kanaanska koja vape za istinskom riječju i istinskim životom. Toliko je gladnih i obespravljenih koji žude za pravednom raspodjelom. Prignite stoga glave i ujedinite se svezom mira. Svakomu je od vas je dana milost po mjeri dara Kristova za izgradnju njegovog Tijela. Ujedinjeni u molitvi, u 'gornjoj sobi', uz zdrav Nauk, bit ćete opremljeni za djelo služenja u sadašnjem trenutku.»
… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! …
… Neka budu: Djela apostolska!!!
Post je objavljen 22.05.2009. u 16:19 sati.