mistagogy.blog.hr

NIJE ODLUÈUJUÆE ZAMJETLJIVO ISKUSTVO ILI ZAHVAÆENOST BOGOM, NEGO VJERA «LJUBAVLJU DJELOTVORNA» (GAL 5,6) I NADA, KOJA SE NADA ONOME «ŠTO NE VIDIMO», I KOJA NAS OSPOSOBLJAVA DA TO POSTOJANO IŠÈEKUJEMO (RIM 8,25).

Iskustvo i doživljaj

Zamjeæivanje susreta Boga s pojedincem se dogaða u mnogovrsnim oblicima i stupnjevima inteziteta. To zavisi o tome kako se Bog oèituje pojedincu kao i o osobnoj povijesti i karakteru pojedinca. Doživljaj Božje prisutnosti se može pojaviti 'iznenada', u jednom kriznom i odluènom trenutku života, kao npr. kod Pavla i Augustina, te se tada veoma èesto intezivno ižarava sve do u sferu osjeæajnosti i tjelesnosti. Kod drugih se pak ovo zamjeæivanje zbiva kroz duže vremensko razdoblje u obliku postupnog posvješæivanja Božje ljubavi i vjernosti, te ih na koncu osposobljuje da mogu svjesno napraviti odluène korake. To vrijedi i tada kada ovo iskustvo ima karakter bolnog doticaja koji dovodi do svijesti koliko se udaljilo od Boga. Tako zapoèeti proces èišæenja osposobljuje za strpljivost i otvorenost za daljnje Božje djelovanje, za male korake usmjeravanja prema njemu, koji æe zatim jednom omoguæiti i kvalitetni skok k temeljnoj odluci opredjeljenja. Svaka shematizacija psihološkog toka zamjeæivanja susreta s Bogom protivi se 'mnogostrukosti' Božje milosti (usp. 1 Pt 4,10) kao i posebnosti i sklonosti pojedinaca. Niti se na osnovu Novog Zavjeta ili duhovne tradicije može dokazati nužnost jednog kronološkog slijeda odreðenih psihièkih èina. U odreðenim se je pojavnim oblicima pijetizma pretpostavljalo da svaki èovjek mora najprije proæi kroz pokornièku borbu, zatim da slijedi prijelomni doživljaj, a tek tada odluka opredjeljenja i 'preporod'.
Njemaèka rijeè «Erlebnis» - «doživljaj» oznaèuje uvijek «snažan utisak», koji ima trajno znaèenje za daljnji život. Njome je uvijek oznaèena 'neposrednost' kojom se zamjeæuje jedan dogaðaj. Tako nešto se nema zahvaliti nikakvoj konstrukciji ili planiranju, nego prethodi svakom tumaèenju. Jedan se doživljaj stoga i dogaða u privremenom samozaboravu te time dolazi u blizinu «ekstaze». Sasvim je moguæe da iskustvo obraæenja poprimi ovaj karakter, ako se oèituje u obliku iznenadnog prodora do susreta s Bogom, ali pri tom stupanj psihièke nadraženosti ne može nikada biti istovremeno i mjerilo autentiènosti. Ono se mnogo više sastoji u sukladnosti s Rijeèju Božjom i u primjeni svakidašnjeg života koja je proizašla iz susreta s Isusom Kristom. Èovjeèja glad za doživljajem, koja nastaje u jednom racionaliziranom i tehniziranom svijetu, vodi èesto do toga da se «religiozni doživljaj» kao takav traži, u njemu pronalazi užitak i «obožava». To je takoðer jedan razlog zašto se je «dijalektièka teologija» okrenula protiv «iskustvene teologije».
Radi toga valja naglasiti da je susret s Kristom više nego jedno «iskustvo» (u smislu zamjeæivanja njegova Duha u Crkvi) te puno više nego jedan «doživljaj». Susret s Kristom zahvaæa èovjeka dublje negoli on to može zamijetiti ili «doživjeti». Vjera je naime takoðer: «Jamstvo za ono èemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo» (Heb 11,1). Svakako Bog nas ne pušta u «noæ sjetila» i u «noæ duha», u kojoj ništa više ne vidimo, ne èujemo, ne osjeæamo, bez poèetnog iskustva, kakvo se je moglo vidjeti u povijesti Isusova iskustva Duha.

(nastavlja se)

H. Muhlen: "Temeljno opredjeljenje"

Nalazimo se na nekom proplanku. Igramo se. Više nas je. Iduæi kadar zumira moju glavu umjesto koje se pojavljuje glava mladog pastuha. Ne vidim svoje tijelo, nego samo glavu. Toènije veliko živahno oko. Potom se udaljavam i s ostatkom krda mladih konja jurcamo veselo, bez reda, uzduž i poprijeko proplanka. Izgledamo bezbrižno, veselo i puni života. Meðutim, veæ iduæi kadar me šokira. Vidim Isusa kako me uzima na svoja ramena i nosi na rub proplanka. Sad je to veæ rub litice. Nalazim se na njegovim ramenima u položaju ovce s one poznate slike Isusa koji ju nosi prebaèenu oko vrata. (Pokušajte zamisliti Isusa kako na svojim ramenima nosi konja, umjesto ovce.) Na dnu, na nekih pedesetak metara od vrha.. more, koje se pjeni, dok se valovi odbijaju o hridi na dnu litice. Iduæi kadar je bio tako šokantan da nisam mogao da se ne upitam: O, Bože kakvu ja to sliku imam o tebi pa mi mašta iz podsvijesti izbacuje jednu ovakvu predodžbu. Naime, Gospodin me bacio s litice u more. Meðutim, kao kad gledate retro kadar, isto tako, jednakom brzinom kao što sam baèen, ja sada izranjam iz vode i vraæam se istim putem, kroz zrak, nazad na vrh litice, ali ovaj put ne kao mladi konj, nego kao ovca. Iduæa slika prikazuje kako me Isus spušta s ramena i bez rijeèi promatra. I dok razmišljam o tome zašto me samo gleda, a ne progovara, Isus uèini nekoliko koraka naprijed i stade. Ja poðoh za njim, te i ja stadoh. Uèini to još nekoliko puta, a ja ponovih isto. Još jedno vrijeme se promatrasmo šutke, a potom se on nasmija. U trenu mi posta jasna poanta cijele epizode. Nekad prije bijah živahan, ali i samovoljan. Pun entuzijazma, ali i svojeglav. Radio sam po vlastitim nahoðenjima. Iako sam izgledao kao netko tko je pun energije, nisam znao biti sam. Družio sam se sa sebi sliènima. Išli smo kud smo htjeli. No, sad? Sad više ne idem kamo bih htio, nego podižem ruke i dopuštam da me opasuju i vode kamo me dužnost zove. Sad više ne jurcam kako mi se prohtije, nego slijedim poticaj. Ne tvrdim za sebe da sam krotak, no nisam više onaj koji ide ispred Gospodina. Sad mi je važnije da ga slijedim, nego što ga nastojim 'pridobiti' za sebe i svoje ciljeve.
Postoje situacije kad znamo što bi trebalo, no mi i dalje nastavljamo s odgaðanjem. Drugim rijeèima kažemo kako nam je to drugo priraslije srcu, nego prvo. Zataja ljubavi!
Onog trenutka kada više vremena odvojimo za 'sekundarne stvari' to je siguran znak da nam je potrebno pokajanje i obraæenje jer ne radi se samo o mom pravu, nego i o iznevjerenom povjerenju, a zbog toga ne trpi samo moja duša nego i ostali iz mog životnog oikusa koje mi je Gospodin stavio na put. Kada dovoljno vremena odvojim za Gospodina, tada mnoge stvari, zbog kojih sam se prije muèio puno više, doðu na svoje mjesto. A plodovi, kao posljedica, postaju uoèljiviji samo zato jer sam odredio 'mjesto i vrijeme' za susret s Gospodinom. Kad je Bog na prvom mjestu, sve ostalo se posloži u najboljem redu.
Ukoliko smo sluèajno ušli u period svog života u kome smo zanemarili osobnu i obiteljsku molitvu, vrijeme da se prenemo od pospanosti kako ne bismo upali u još veæe otvrdnuæe srca koje nastaje oglušivanjem na glas savjesti i pretjerivanjem u èinjenju zla, tj. jer smo ustrajali u odgaðanju i neodgovornom ponašanju. Ma koliko se trudili živjeti neki 'svoj život' i ma kako on izgledao 'živahan' za oèi onih koji nas promatraju, ipak na koncu, ukoliko doista želimo živjeti istinski svoje kršæanstvo, moramo biti oni koji 'slijede Isusa', a nipošto oni koji idu ispred njega, koji bježe što dalje od njega ili ne daj Bože oni koji rade protiv njega.
Nakon obavljenih tridesetotjednih duhovnih vježbi po sv.Ignaciju (svaki dan zamijenjen jednim tjednom) odluèio sam svaki dan 'iæi s Kristom kroz godinu' slijedeæi svakodnevna i nedjeljna èitanja. No, ne uspijevam u tome svaki dan. Pogotovo ukoliko nisam dovoljno pažnje posvetio 'mjestu i vremenu' razmatranja. Još uvijek nisam do kraja rašèistio sa 'odgaðanjem', pogotovo ukoliko sam preokupiran 'neèim veæim' nego što su to svakodnevne dužnosti i obaveze. Onog trenutka kada više vremena, nego što je to inaèe potrebno, odvojim za neku 'stvar' (situaciju ili osobu) dešava mi se da trpim u drugim, na izgled, manje važnim. Možda toga ne bih bio svjestan u startu, no uskoro kad se obaveze nagomilaju, kao kad rate kredita stižu jedna drugu, naðem se zateèen i suoèen sa posljedicama neprimjerene raspodjele vremena i neizvršavanja dužnosti u malim stvarima.
Mišljenja sam da svi mi, manje-više, imamo taj problem. Pitanje je samo nakon koliko vremena slijedi 'probuðenje'. Nešto slièno sam nedavno slušao u jednoj tv-emisiji u kojoj jedan sveæenik – sociolog objašnjava put èovjeèanstva kroz povijest, te kaže kako se èovjeèanstvo oduvijek nakon izvjesnog vremena, tj. nakon što doðe na rub provalije i uvidi moguæu strahotu, vraæalo k poèelima i duhovnim vrijednostima. Isto se dešava i sa svakim od nas u privatnom životu. Nakon što budemo prevareni tom najveæom sotoninom zamkom (odgaðanje) i kad se suoèimo s posljedicama grijeha propusta ili hoda stranputicom, mi se vraæamo k Bogu u potrazi za mirom i izgubljenom radošæu koju smo pokušali pronaæi na krivom mjestu. Poput smo razmetnog sina koji se vraæa k ocu, ali tek nakon gubitka 'lažnih prijatelja' i novca bez pokriæa. Sigurnost 'razmetnog sina' je trajala onoliko koliko aplauzi i osmjesi svijeta, odnosno onoliko koliko su drugi u cjeloj toj stvari imali koristi, a ta 'korist' je tako slikovito opisana u slici 'rogaèa' na koji veæe 'pravo' ima 'moja svinja', nego moj brat. Nema koristi – nema ni potrebe za prijetvornom maskom. Što više, okrutnost i neprijateljstvo su dva druga koja jasno primijetimo tek kad se naðemo 'na rubu' i vidimo njihovu konaènu svrhu, a ta je da nas strmoglave niz liticu. Sve dotle, magla i privid nam nisu omoguæavali jasan uvid. Ili barem nismo htjeli vidjeti!? Kao da ta magla nije skrivala samo tuðe zle namjere, nego i naše osobno; našu neiskrenost i pokušaj prijevare, naš pokušaj da 'kupimo' ljubav i dobijemo na važnosti.
A što je to doista važno? Odnosno, koji su to prioriteti koje smo odredili kao glavne, te gdje se nalazi granica preko koje ne smijemo prijeæi ukoliko ne želimo da svojom odsutnošæu ne povrijedimo drugog iz svog životnog oikusa?
Razmetni sin iz prispodobe je insistirao na osobnom pravu, a zanemario je dužnost koju je morao poštivati ukoliko nije htio povrijediti oca i brata. Njegov izbor nije se ticao samo njega, nego i onih koje je bio 'dužan ljubiti'. Sveto Pismo nas uèi da nikome ne dugujemo ništa osim da ljubimo jedni druge. Dakle, ljubav nije samo osjeæaj, nego èesto puta, i to prije svega, dužnost koju odreðuje naše htjenje. Što više, ona je zapovijed. A to znaèi da smo obvezani. Zato moj izbor s pozivom na pravo nikad ne može biti izvan poziva na dužnost ljubavi. Njihovo odvajanje jest moguæe, ali tad unatoè ostvarenom pravu izlazimo iz 'pravednosti'. Bog poštuje naše pravo izbora, ali zato i dopušta suoèavanje s posljedicama našeg udaljavanja od njega. Razmetni sin se morao s njima suoèiti kako bi se 'probudio' iz zanesenosti svojim pravom i krivo shvaæenom slobodom. Tek kada se suoèio s posljedicama svoje mladalaèke razuzdanosti on je 'došao k sebi'. Toènije, postao je svjestan znaèenja rijeèi ljubav, sloboda i odgovornost. Nakon ove lekcije on je iznova spreman biti i ostati; biti vjerni sin u kuæi svog oca. On se sad vraæa kao onaj koji ne želi raspolagati svojim pravom. Želi biti poput sluge. Želi služiti.
Nešto slièno gledamo u današnjem evanðeoskom ulomku dok promatramo Petra koji je preko skršenosti stigao do skrušenosti dok odgovara na Isusov tri puta ponavljani upit: «Šimune Ivanov, ljubiš li me?» Ulomak završava proroštvom i savjetom Petru: "Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlaði, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit æeš ruke i drugi æe te opasivati i voditi kamo neæeš." A to mu reèe nagovješæujuæi kakvom æe smræu proslaviti Boga. Rekavši to doda: "Idi za mnom!" I Petar je morao odbaciti onu svoju staru narav i namjesto preuzetnosti u svojoj duši napraviti više mjesta za poslušnost poticajima Duha. Svoju naglost i neobuzdanost morao je zamijeniti krotkošæu kako bi postao 'sluga slugu', tj. ovan predvodnik stada, koji prvi ide za pastirom.
Jednako tako i svatko od nas je pozvan biti 'onaj koji služi' u okvirima svog poziva i odgovornosti koju on sa sobom nosi.
Za sve nas jednom doðe dan kada više nije dovoljno samo primati, nego treba trpjeti, opraštati i podnositi svoje bližnje zbog ljubavi prema njima i zbog uèinjenog izbora na koji smo se obvezali. Dobro bi bilo iznova sjetiti se svojih veæ izreèenih obeæanja. Isus je imao povjerenja u Šimuna Petra još dok je ovaj bio sirovo, neobraðeno drvo, sa svim karakteristikama materijala koji ne obeæava puno, no Isus je imao vjeru u njega. Sve te godine, unatoè i zataji, su se na koncu isplatile. Petrova sklonost ka motivaciji je iznova došla do izražaja, no to više nije bila sklonost potaknuta samodostatnošæu, nego željom za služenjem u ljubavi i poniznosti.
Na njegovu licu sada se u isto vrijeme ocrtava i ozbiljnost i radost; trezvenost. On je sada onaj koji slavi i govori o slavljenju, te èije nagovore Bog potvrðuje znakovima.
Pozvani smo moliti za svoje voðe kako bi uistinu bili oni koji služe sluge Božje, te koji ne idu 'ispred Isusa' nego ga slijede u poniznosti i poslušnosti.

Nakon Davidovog hoda 'kroz mnoge nevolje', kroz koje je morao proæi kako bi postao vrijedan obeæanog kraljevstva, Bog mu puninu vladavine obeæava tek nakon njegove smrti, tj. u vremenu kralja Salomona. I doista, Izrael je tada postao respektabilna sila, èije kraljevstvo se prostiralo od Eufrata do granica s Egiptom. Svjestan odgovornosti, ali i potrebe za pomoæi, Salomon je za toliko kraljevstvo zatražio pomoæ na jedinom mjestu odakle je ona i mogla doæi. Na pitanje Božje što bi htio da mu udjeli, Salomon ne traži niti bogatstvo, niti slavu, nego mudrost. Bog je bio oduševljen njegovim odgovorom tako da mu je pored mudrosti obeæao i još toliko toga: «Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva … nego pronicavost u prosuðivanju pravice, evo æu uèiniti po rijeèima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno»
Salomon je htio biti pravedan u razluèivanju dobra i zla u upravljanju i prosuðivanju u izricanju suda.
I naši svagdanji poslovi u svijetu na koje smo pozvani ureðivati ih u skladu s voljom Božjom ne dotièu se samo duhovnosti, nego zahtijevaju poznavanje materije kojom se bavimo. S puno toga se moramo još baviti, no to ne znaèi da sve to ne treba usporeðivati s Rijeèju Božjom. A da bi to bili kadri potrebno je moliti Boga da nam da pronicavost kako bi iza stvorenog reda stvari i djela èovjeèjih uvijek znali otkriti njihovu pravu svrhu, a to znaèi uvijek pred oèima imati viziju novog èovjeka i boljeg, pravednijeg svijeta. Potrebno je moliti za mudrost kako bi se znali ispravno koristiti povjerenim darovima, bilo da je rijeè o materijalnim, bilo duhovnim. Zato sv. Jakov u svojoj poslanici veli: « Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja» (Jak 1,5-6)
Bog je sa svoje strane veæ sve uèinio. Na nama je da se u vjeri otvorimo njegovim blagoslovima. A znamo da vjera raste slušanjem Božje Rijeèi. Zato æe jedan mudri pisac reæi: «Bog otvara vrata svoje mudrosti onima koji otvaraju stranice svoje Biblije.»
Na pamet mi pada ona poznata prièa o ocu i sinu koji je otišao na studij u velegrad i svako malo vremena zvao oca da mu pošalje novca, na što mu je ovaj odgovarao da æe rješenja za sve svoje muke i dileme naæi u Bibliji. Naime, otac mu je na polasku dao Sveto Pismo, a u njemu i odreðenu svotu novca potrebnu za sinovljev život.
Nema vjere bez slušanja Rijeèi Božje, a bez vjere ne može doæi ni do prisvajanja obeæanja Božjih. A prvo u nizu ponuðenih jeste mudrost, jer o njoj ovisi ispravno upravljanje svim ostalim darovima koji nam stoje na raspolaganju.
U ovoj devetnici Duhu Svetom na poseban naèin molimo za ovaj dar. Ostalo æe nam se nadodati.

Ova molitva Duhu Svetom potjeèe iz vremena pape Lava XIII. Papa je 5. svibnja 1895. u naputku katolicima da obavljaju devetnicu Duhu Svetom, savjetovao takoðer kao poseban oblik molitve rijeèi: "Pošalji svoga Duha da obnovi svijet", preporuèujuæi da se nastoji u ovakvoj molitvi. Iz ovoga razloga blažena Elena Guerra je sastavila ove zazive da isprosi dar Duha.

KRUNICA:

Dok se pravi znak križa govori se:

Bože u pomoæ mi priteci.
Gospodine pohiti da mi pomogneš.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu
Kako bijaše na poèetku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Svako otajstvo:

Molba za jedan dar
Ponovi se sedam puta
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet.
Otajstvo se zakljuèi:
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.
Na koncu krunice zazivi Mariji.


1. Doði, o Duše Mudrosti, odvoji nas od svjetovnih stvari i ispuni ljubavlju i željom za nebeskim stvarima.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

2. Doði, o Duše Razuma, rasvijetli naš um svjetlošæu vjeène istine i obogati ga svetim mislima.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

3. Doði, o Duše Savjeta i uèini nas poslušnima tvojim nadahnuæima i vodi nas putem zdravlja.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

4. Doði, o Duše Jakosti i daj nam snagu, postojanost i pobjedu u borbama
protiv naših duhovnih neprijatelja.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

5. Doði, o Duše Znanja, budi Uèitelj naših duša i pomozi nam da vršimo tvoje pouke.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

6. Doði, o Duše Pobožnosti, doði i boravi u našem srcu da zaposjedneš i posvetiš sve njegove osjeæaje.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.

7. Doði, o Duše Straha Božjega, vladaj našom voljom i uèini da budemo spremni radije trpjeti svako zlo nego griješiti.
- Oèe Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga zaèela Spasitelja, moli za nas.


ZAZIVI MARIJI

- O, Preèista Djevice Marijo, koja si u svom Bezgrješnom Zaèeæu postala izabrano Svetohranište Božanstva, moli za nas.
- Da Duh Sveti doðe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

- O, Preèista Djevice Marijo, koja si u otajstvu Utjelovljenja po Duhu Svetom postala prava Majka Božja, moli za nas.
- Da Duh Sveti doðe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

- O, Preèista Djevice Marijo koja si u molitvi s apostolima u cenakulu napunjena Duhom Svetim, moli za nas.
- Da Duh Sveti doðe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

Pomolimo se:
Neka doðe tvoj Duh Gospodine i oblikuje nas iznutra svojim darovima: neka stvori u nama novo srce da se možemo svidjeti tebi i neka nas uskladi s tvojom voljom.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Slijede Litanije ili Zazivi Duhu Svetom.

Na koncu:
Pošalji Duha svoga za novo stvaranje.
I bit æe obnovljen svijet.

Elena Guerra

Sa sinom prolazim neka nejasna mu pitanja iz knjižice za pripremu primanja Potvrde. Nailazim na jedan davni povijesni datum: godina 879. I prisjeæam se kako je papa Ivan VIII priznao Hrvatskoj državni suverenitet i služio misu u bazilici sv.Petra u Rimu na tu nakanu, te pri tom blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i zemlju. Tom prilikom papa je pozvao Hrvate na 'ustrajnost i vjernost' obeæavši svu pomoæ Svete Stolice. Bilo je to toèno prije 1130 godina, na Uzašašæe.
Zanimljivo, stjecajem okolnosti, na ovaj povijesni osvrt sam naišao neposredno nakon obavljenog razmatranja nad rijeèju Božjom koja se èita na Uzašašæe.
Zapoèinjuæi Djela apostolska sv.Luka u prvom retku, prvog poglavlja èini svoj osvrt na 'prvu knjigu' (Evanðelje po Luki), obraèajuæi se Teofilu, koju je 'sastavio o svemu što je Isus èinio i uèio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima...' I odjednom mi pred oèi izbija slika hrvatske stvarnosti u jednom novom svjetlu. Toliko je podudarnosti da ostajem zateèen slikama koje stižu jedna drugu.
Luka govori o 'utvrðivanju u vjeri', a meni dolazi slika Ivana VIII koji to isto èini prema nama Hrvatima. Dok Luka prenosi Isusovu zapovijed 'da ne napuštaju Jeruzalem nego èekaju Obeæanje Oèevo, na što ga ovi iznova pitaju o uspostavi kraljevstva u Izraelu, pred oèi mi dolazi višestoljetna prisutnost na našim prostorima u postojanom išèekivanju konaène slobode. I dok se pitam kolika je to morala biti vjera pa sva ta stoljeæa, unatoè tolikim jarmovima, ostati postojan u išèekivanju, redak sedmi donosi odgovor: «Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.» A veæ iduæi osmi: «bit æete mi svjedoci», tako neodoljivo i tako poznato zvuèi, jer ne bijaše tako davno kad na usta I.Pavla II bi izreèeno to obeæanje (a koje je ujedno uzeo za geslo) na njegovom stotom jubilarnom putovanju. Vjerujem da ga je izrekao sam Gospodin Isus Krist!
Što reæi o iduæem, devetom retku? «Kad to reèe, bi uzdignut njima naoèigled…» Može li išta primjerenije od ovog: Ivane Pavle II, moli za nas!!! Mislite da insinuiram kad to dovodim u vezu? Ili mislite da jedan papa ne bi ovako otvoreno govorio? Nije ni Isus nikad jasnije pokazao svoje božanstvo kao neposredno prije nego æe ga 'oblak oteti njihovim oèima'. Pa i u vremenu nakon Uskrsa do Uzašašæa, tih 40 dana, skrivao je svoje božanstvo pod velom tijela jer je znao da to ne bi mogli nositi. No, u trenutku rastanka, kada je misija veæ bila završena, on ne krije, nego daje na uvid svoje stvarno porijeklo. Ostaju u èudu, netremice i s nevjericom gledajuæi gore.
«Što gledate?» – rekoše 'dvojica u bijelom'. Dva svjedoka kao da kažu: «Što gledate gore? Ili možda nemate vjere ni sada nakon oèitovanja njegove naravi, nego zurite u nevjerici u ono što ste do sada ionako morali vjerom prihvatiti? Ako je rekao da æe uzaæi k Ocu, evo uzašao je. Ako je rekao iznova doæi, doæi æe! Nije na vama da racionalizirate i istražujete dalje. Vjerujte u to i èinite što vam je zapovjedio. Spustite glave dole. Ponizite se, te s blagošæu i strpljivošæu živite dostojno poziva kojim s te pozvani. Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se saèuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh… Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!…» - Povezah 'dva svjedoka' i Pavlovo obraæanje Efežanima, koje Crkva stavlja kao drugo èitanje, u jedno. Jedan te isti govor, jedna cjelina, isti smisao, ista koincidencija… i Ivan VIII, i Lukin opis Uzašašæa, i Pavlovi pozivi i povijest Hrvata. Nismo li doista pripremani za 'djelo služenja' u ovim vremenima, na poseban naèin? Teško za povjerovati? 'Kako je to moguæe jednom malom narodu? Što on može pred Golijatima današnjice?'- pitaju se mnogi. No, meni se èini da su 'oni vani' više svjesni te èinjenice, nego mi domaæi kojima je ta rijeè upuæena.
Nedavno, dok sam razmišljao o Gospi Fatimskoj i onom Borovèekovom èlanku, pitao sam se, kako je bilo moguæe nakon toliko stoljeæa tuðinskog jarma ostati nepodijeljen i neraseljen narod, èvrst u svojoj vjeri. Ivan VIII reèe 'budite vjerni i ustrajni'! Ok!!! Ali kako ostati vjeran? Odgovora evo u ovoj poslanici: Samo uz poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje jedni drugih u ljubavi, i svekoliki trud oko 'jedinstva Duha svezom mira' jer 'svakomu je dana milost po mjeri dara Kristova'. Bez ovih segmenata skoro je nemoguæe biti i ostati vjeran. No, u cijeloj prièi kao da ima jedna packa koju uz najbolju volju ne mogu nikako da otklonim. Naime, za nas Hrvate važi ona: 'Hrvat æe Hrvatu sve oprostiti osim uspjeha'. Možda zato jer je 'uspjeh', nekad prije, bio nešto nespojivo s nametnutim jarmom? Možda zato jer je to podrazumijevalo izdaju zajedništva u korist tuðina? Ne znam. Samo nagaðam. No, ostaje èinjenica da nismo baš ravnodušni kad se rasporeðuju milosni darovi. Kao da još uvijek nismo svjesni da razlièiti dari vode izgradnji Tijela Kristova, a ne u svrhu vlastite promocije. Jeste da njihovo odvajanje od zajednièke svrhe i bez podložnosti autoritetu vodi u cjepkanje i raslojavanje, no jednako tako postoji opasnost da ostanemo spori i neuèinkoviti ako i dalje budemo sebe stavljali na mjesto koje pripada Kristu, a sve zbog straha, tj. pomanjkanja vjere u vodstvo Duha Svetog.
Možda kod iduæeg hrvatskog pohoda 'Ad limina' pored pohvala i istaknutog prava na ponos, s obzirom na višestoljetnu vjernost, neæe od strane pape našim biskupima biti stavljena primjedba na 'otvorenost poticajima Duha u sadašnjem trenutku'. Možda i neæe ako se godišnji skupovi Hrvatske Katolièke Mladeži uspiju prikazati umjesto zabranjenih 'dvoranskih susreta' (od 10 000 sudionika) kao nešto jednako vrijedno. Koincidencija? Možda jest. A možda i nije. No, ono što znam jeste da nije koincidencija nedavni 'cinièki' komentar u medijima biskupa Komarice kako bi trebalo iduæi susret HKM održati u Trebinju ako ne budemo mi mostarci 'kadri' to isto uèiniti kao on u svojoj biskupiji. «Ako ne budete kadri, onda æemo opet u mojoj biskupiji»- reèe, te pri tom izgubi iz vida svezu koja je oèuvala hrvatstvo stoljeæima: «Spustite glave dole … ; trudite se saèuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh!…» Nije samo 'hitmakerima' izgleda svojstveno 'elitistièko' ponašanje, zar ne!? No, poznajuæi biskupa Komaricu, vjerujem da je veæ sutradan nakon te izjave svezao ono što je jezikom razvezao i isprièao se zbog te neprimjerene izjave na adresi na koju bi odaslana i koja možda nije imala toliku dozu cinizma, koliko potrebu istaæi ponos zbog uspješno organiziranog skupa mladeži. I sam osobno sam svojevremeno bio u 'napasti' napisati jedan èlanak o tome kako smo mi mostarci bili 'kadri' pokrenuti Teološki institut za laike odmah nakon Sinode biskupa u Rimu 1987., koja je bila posveæena laicima, a na kojoj je uèestvovao, ispred BK Jugoslavije, biskup Komarica. Iako je KP izvršila pritisak i biskupu Komarici rekla da i ne pomišlja u djelo sprovesti to što u Rimu bi reèeno, mi mostarci smo unatoè pritiscima, zabranama i medijskom šikaniranju (radili legalno tri mjeseca do zabrane, a nastavili ilegalno zaduživši indekse Zagrebaèke bogoslovije) smogli snage i odluènosti izdržati i u 'pogon staviti' laikat. Vjerujem da je bl. Ivan Merz tomu jako doprinio. A bio bi sigurno još radosniji da se s laikatom poradi puno više nego su to 'slet' manifestacije. Svjetski susreti katolièke mladeži pod papinim patronatom su doista pažnje vrijedni i oni prenose poruku suvremenom svijetu na upeèatljiv naèin, no za mene je puno važnije ono što on govori vezano za rad s laicima na lokalnom župnom nivou. Apostolicum Actuositatem (Dekret o laicima s II Vatikanskog Koncila) govori o tome kako treba otvoriti mjesne i nacionalne granice i omoguæiti povezivanje laikata i na jednom višem nivou kako bi se izbjegle teškoæe na koje bi jedna laièka zajednica imala ukoliko bi se oslanjala samo na svoje snage, no prije svega treba krenuti od dinamike odnosa po principu 'dva ili tri sabrana u moje ime' koji pod uvjetom jednodušnosti mogu po nadahnuæu Duha stiæi do istih onih razmjera i rezultata do kojih je i Ivan Merz stigao. Sa svojim 'orlovskim savezom' postao je znak za cijelu Crkvu. Ne gradi se kuæa od krova, nego od temelja. Osim toga, to je nešto izvorno naše. Ovako, ti susreti, pored odreðene poruke koju nose sa sobom, ipak ostaju na razini sleta ili manifestacije koja ne ostavlja dubljeg traga i uèinka ukoliko se ne 'zasuèu rukavi' kod kuæe tako što æe se unutar 'živih krugova', koji æe prije svega biti molitvenog karaktera, raditi sustavne kateheze, tj. odgoj u vjeri za vjeru. A taj proces nije nimalo lagan. To nije nešto što se postiže preko noæi, nego traži trajnu zauzetost i angažman. No, prije svega treba promicati 'duhovnost zajedništva'; stvoriti klimu, ozraèje koje æe pogodovati duhovnom rastu i oèitovanju znakova koji æe pratiti one koji uzvjeruju. Tek tada æemo 'biti kadri' upustiti se u izazove meðu 'gorama Kanaana', inaèe 'izgibosmo od Amorejaca'. Naš angažman bi trebao biti u skladu s voljom Božjom i na poticaj njegovog Duha, a ne kao 'kopija kopije'. Jedan uvaženi njemaèki teolog jednom zgodom reèe: «Jao Crkvi, ako pojedincu ne omoguæi takav susret ili ga u tome sprjeèava, ako se ne postavi pojedincu kao 'zajednica obraæenja', nego u prvom redu kao upravni aparat s odgovarajuæom prevagom težnje za moæi i ugledom.» Postoji naime opasnost da laièki darovi zauvijek ostanu u 'embrionalnom zametku', a pojedinac koji ih želi naglasiti pod stalnom sumnjom da se želi iskazati.
Doista, u ovoj godini sv. Pavla, ima li veæeg prioriteta nego pored njegove teologije opravdanja i spasenja, istaæi tako èesto kod njega spominjani zahtjev za jedinstvom u razlièitosti; jedno tijelo, a mnogo udova, jedan Duh, a mnoštvo karizmi… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! … Ona 'dva èovjeka u bijelom' koji su nas pozvali da ne gledamo samo gore kao da su željela još reæi:
«Krist æe opet doæi, no nemojte upasti u preuzetnost pa zanemariti èiniti ono što je do vas, tj. ono što vam je zapovjedio da èinite do njegovog ponovnog dolaska. Molite kako bi primili snagu odozgo i èinite djela za koja vas Duh Sveti osposobi i odredi. Pozvani ste naviještati Radosnu vijest sve do nakraj zemlje, svim pucima i jezicima. Radi se o 'Trajnoj misijskoj naredbi'. Ucjepljeni ste u Isusa Krista. S njim trpite i s njim umirite, jer s njim i u njemu vam je živjeti kroz svu vjeènost. Ne bojte se. Budite odvažni. Kroz mnoge vam je nevolje proæi, no on æe stalno biti uz vas. Ni dlaka vam s glave neæe pasti bez njegova znanja. S njime æete suskrsnuti i kao dio Nebeskog Jeruzalema s njim kraljevati kroz vjekove. Parusija je blizu, no toliko je duša kojima još uvijek treba navijestiti Krista i pozvati ih na obraæenje. Ne zaboravite tu temeljnu zadaæu. Posvetite joj se svim srcem i svom snagom, svim žarom i svim umom. Iako mira neæe biti do njegovog ponovnog dolaska, vi se trebate potruditi koliko je do vas da stvarate 'novu civilizaciju' ljubavi. Široka su Gorja Kanaanska koja vape za istinskom rijeèju i istinskim životom. Toliko je gladnih i obespravljenih koji žude za pravednom raspodjelom. Prignite stoga glave i ujedinite se svezom mira. Svakomu je od vas je dana milost po mjeri dara Kristova za izgradnju njegovog Tijela. Ujedinjeni u molitvi, u 'gornjoj sobi', uz zdrav Nauk, bit æete opremljeni za djelo služenja u sadašnjem trenutku.»

… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! …
… Neka budu: Djela apostolska!!!

Jedna od najèešæih dvojbi kod ljudi koji su postavljeni kao voditelji ili animatori tima unutar jedne zajednice je: kako se postaviti prema onima u grupi ili skupini koji nisu timski igraèi, nego 'individualci'?
Ukoliko je rijeè o jednoj laièkoj zajednici trebalo bi znati prije svega da postoji više stupnjeva zrelosti zajednice, a samim tim i odnos prema zajednici u cijelosti i pojedincima unutar nje ne može uvijek biti isti. Odnos prema èlanovima mora biti u skladu s vizijom zajednice ili skupine, ali i s njenim zadaæama u tom trenutku, tj. stupnju doraslosti postavljenim zadacima. To pitanje više muèi onoga na kome je objektivno gledano veæa odgovornost naspram zajednice u cijelosti. Dakle, pored formalnog ili problemskog pristupa rješavanju odreðenih zadaæa ti odgovorni su pozvani na jednu vrst tzv. 'cjelovitog pristupa', za razliku od onih èija je odgovornost (opet objektivno gledajuæi) puno manja, iako ne nezanemariva s obzirom na povjereni dio i bez èijeg odgovornog pristupa cjeloviti pristup ne može poluèiti veæe rezultate. Radi se o meðuovisnosti, s tim da, iako to može zvuèati paradoksalno, nositelj veæe odgovornosti više ovisi o pojedincima nego što to na prvi pogled izgleda.
Jedan od najèešæih problema koji se u sazrijevanju odnosa i premošæivanju problema dešava jeste kako uskladiti zajednièku viziju i 'potrebe' pojedinaca. Potrebe sam namjerno stavio pod navodnike jer u danom trenutku primjerenije je kad stoji 'interes' ili 'želja', a ne stvarna potreba. Mi koji smo roditelji vrlo dobro znamo razlikovati kad nas dijete iskorištava i 'svoju želju' pokušava predstaviti kao njegovu potrebu. To su situacije s kojima se susreæemo skoro svakodnevno, a pogotovo kad je rijeè o brojnijoj obitelji kod koje je problem 'veæe voljenosti' izraženiji.
Rješenje ovog problema 'premošæenja' je naizgled jednostavno, no ne i u praksi lagano. Naime, treba uskladiti 'viziju' i 'osobnu korist' tako što æe ona postati zajednièka i onima koji vode i onima koji slijede. A do nje se stiže tako što i jedni i drugi rade i zahtijevaju više od sebe nego od drugog. Postoji jedna japanska izreka koja kaže kako tek svi zajedno imamo sve. Insistiranje na osobnom pravu na štetu vlastitih dužnosti je kratkog daha. Ono donosi 'zadovoljstvo' privremeno i u suštini šteti ne samo pojedincu, nego i zajednièkim naporima u cijelosti, a dugoroèno gledano može proizvesti ozbiljne poteškoæe u nastojanjima ka ostvarenju zajednièkog cilja. Manjak potrebnog povjerenja, osjeæaj nevoljenosti i sumnja djeluju poput korozije i ne samo da koèe hod naprijed, nego i uništavaju veæ steèeno dobro. U najmanju ruku zajednica stagnira. Ne raste, nego se vrti oko svoje osi. Dokumenti II Vatikanskog jasno kažu kako je evangelizacija duša zajednice. Ako se još uvijek na razini sukoba mišljenja do nje ne može doæi sve dok se ova faza ne nadiðe tako što æe se iznova izgraditi ozraèje povjerenja, te tako uæi u zajednièko planiranje, koje prethodi evangelizaciji. Stoga je izgradnja narušenih odnosa preduvjet svakom zajednièkom angažmanu. Zapravo, zajednica može onoliko napredovati koliko i njeni èlanovi osobno. Stoga je poziv na svetost primarni zadatak. U sluèaju narušenog povjerenja potrebno je poziv na svetost iznova staviti kao primarni zadatak.
Pitanje povjerenja, pa i ako u danom trenutku izgleda izgraðeno, æe se uvijek iznova vraæati kao izazov. Škola poniznosti traje cijeli život. No, u sluèaju veæeg narušavanja odnosa, a ono se dešava kad u zajednici postoje 'jaki individualci' s jako naglašenim 'osobnim pravima', pored redovitog 'rastjerivanja magle', kroz nagovor pred cijelom zajednicom, dobro bi bilo raditi s tim individualcima nasamo jer u biti jaka potreba za postizanjem 'osobnog prava' u svom zaèetku ima veæu potrebu za uvažavanjem, nego za stvarnim ostvarenjem 'zajednièkog cilja', tj. vizije zajednice.
Nešto slièno se dešava u periodu adolescencije kad kod svoje djece primjeæujemo jako naglašenu potrebu za osamostaljenjem. I to nije ništa loše samo po sebi, iako je bolno i za roditelja i za dijete. Rijeè je o periodu kada na površinu izbija adolescentova prepoznatljivost, njegov identitet, tj. prijelaz iz djeèje u odraslu dob. Glavna adolescentova preokupacija je 'biti delegiran' u svijet. Tim 'odvajanjem' on se zapravo priprema za buduæi život. Stoga su razumljive i promjene raspoloženja, koje u jednom trenutku roditelju mogu izgledati kao izraz neprijateljstva. Ono što je u tom trenutku za roditelja važno znati jeste kako pored poziva na zajedništvo treba podržati tu težnju za samostalnošæu kako ne bi potakli nastanak nesigurne i kompulzivne privrženosti koja æe kad-tad rezultirati frustrirajuæe u odnosu prema drugima unutar obitelji i izvan nje, ukoliko joj se ne otupi oštrica. Ta kompulzivna samodostatnost ide ruku pod ruku sa osjeæajem manje vrijednosti i nevoljenosti tako da bilo koji oblik represije samo pogoršava stvar. Represija hrani težnju za (nad)moæi i udaljava od cilja kroz služenje. Ona pomaže 'jakost' u negativnom smislu.
Bez ponovne izgradnje povjerenja koje je moguæe postiæi samo uz otvoren razgovor i posvješæenje zajednièke vizije, te delegiranje u segmentima srazmjerno trenutnoj osposobljenosti, neæe doæi do pomaka. Naravno, bez osobne metanoje i prevladavanja težnje za moæi, s jedne, i kontroliranja drugog, s druge strane, odnosno bez prevladavanja ljubavi s obje strane neæe doæi do služenja i ostvarenja vizije.
Išèitavajuæi današnja èitanja od 6. Uskrsne Nedjelje našao sam par reèenica koje se izravno tièu ove tematike. Prva je kad Petar (koji ima vlast) u poniznosti (nije više onaj stari Petar) kaže poganinu Korneliju, koji mu se bacio pred noge u poklonstvu: «Ustani! I ja sam èovjek.», te Ivanovo objašnjenje što je ljubav: «U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.» Onaj tko je istinski upoznao ljubav Božju i u zahvalnosti vjerom prihvaæa da nas je Bog prvi ljubio, to isto èini drugima, pogotovo slabašnima u vjeri. Takav ne drži toliko do svoje èasti, statusa i prvenstva više nego do služenja iz gore navedenog razloga, a taj je da svoj dug treba opravdati mjerom ljubavi na isti naèin na koji je i njemu oprošteno. Mora prvi ljubiti, pa onda zahtijevati. U protivnom posrijedi je politika. A to isto važi kako za djecu, tako i za roditelje; kako za voditelje tako i za 'individualce'.
I ova:
«Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopæih sve što sam èuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.»
Ova me se posebno dojmila jer sam upravo prije nekoliko dana rekao našem najstarijem sinu, sedamnaestogodišnjaku: «Ne želim da misliš kako se ja miješam u tvoju intimu, no nije mi lako gledati te kako se lagano udaljavaš od zajednièkih obaveza u obitelji. Nije mi namjera upravljati tvojim životom. Ja zapravo želim biti s tobom prijatelj, a ne samo otac. Hoæu da znaš da raèunam na tebe i da ti možeš raèunati sa mnom kad god osjetiš potrebu. Dobro bi i meni s vremena na vrijeme došao tvoj savjet. Naravno, ako se slažeš.» Rezultat je bio iznenaðujuæe dobar. Mislim da smo izbjegli 'izbjegavajuæi obrazac ponašanja'. Bogu hvala.
I na kraju još samo dvije stvari…:
Mnogi roditelji bi se iznenadili kad bi im se reklo da oni i njihovi adolescenti u ogromnoj veæini imaju jedne te iste svjetonazorne poglede, nego što to oni misle s obzirom na izražen bunt, nezadovoljstvo i potrebu za odvajanjem svojih adolescenata.
Veæina roditelja uglavnom kasno uvidi fazu odrastanja u kojoj se njegovo dijete trenutno nalazi. Uglavnom to spozna inertno slijedom dogaðaja koji ih zateknu i ujedno potaknu na preispitivanje i sagledavanje samih sebe.
Doista, Crkva, uostalom kao i obitelj, treba postati dom i škola zajedništva.
Neki dan, sasvim sluèajno u jednoj zgodi, svog kapelana, koji predaje vjeronauk mom mlaðem sinu, nazvah 'namicatelj znanja i povjerenja'.
Razmislimo i definirajmo pojmove 'dom' i 'škola'. Njihova primjena u mnogome bi pokrenula dosta stvari na bolje, a možda bi se neki i iznenadili kako izmeðu njih i ostalih župljana ne postoji takav jaz kakav se njima èini. Još k tomu, puno toga bi se riješilo preventivno, a ne samo kad nas dogaðaji zateknu pa se onda moramo baviti posljedicama, umjesto uzrocima. Kad-tad doðe dan kad svoju djecu (pa bila to i duhovna) nazivamo prijateljima, a ne samo 'slugama'. A da bi ih nazvali prijateljima prije toga im treba reæi sve što smo i sami nauèili. U protivnom, nemamo pravo 'adolescentnu težnju za osamostaljenjem' nazivati izdajom prijateljstva. S druge strane 'adolescent' svoju osobnu težnju za osamostaljenjem treba staviti u okvire odgovornosti jer sloboda bez nje ne postoji, niti zajednièka vizija buduænosti. Darovi su uvijek za zajednicu ... Osim jednog koji se u ovonedjeljnom ulomku iz Djela apostolskih spominje. No, o njemu ne bih sada ... jer je za osobnu izgradnju.

897 "Pod imenom laici ovdje se podrazumijevaju svi vjernici osim èlanova svetoga reda i redovnièkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji - pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, uèinjeni Božjim narodom i na svoj naèin postali dionici Kristove sveæenièke, proroèke i kraljevske službe - koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu vrše poslanje svega naroda Božjega".

U ovom postu donosim još jedan èlanak Damira Borovèeka. Ovaj put rijeè je spomendanu Gospe Fatimske (danas 13.05.), kojeg autor stavlja u kontekst suvremenih zbivanja u Lijepoj našoj.
Isto tako, on je na tragu nekih komentara vezanih za prethodni post, a tièe se onih koji srljaju u propast i vuku za sobom druge koji se usljed svoje nepromišljenosti daju zavesti s istinskog puta.
Postoje mnogi drugi èlanci koji govore duhovno i informativno sadržajnije o 'Gospi Fatimskoj', no ja sam se odluèio za ovaj iz razloga što je do narednih izbora u Hrvatskoj ostalo još nekoliko dana, toènije tri puna, te što nije na odmet podsjetiti se i ovakvog konteksta kad su u pitanju dešavanja na društvenoj sceni. U redu je biti kritièan prema onima koji se ponašaju kao neprimjeren autoritet, tj. dok svojim djelima negiraju ono za što se deklarativno zalažu, no po mom sudu puno je opasnije stati na stranu onih koji ne samo djelima, nego i idejno nisu na strani Boga, Crkve, naroda i obitelji. Jedan kršæanin ne bi smio samo na temelju ogorèenosti prema 'èovjeku kao kamenu spoticanja', tj. 'ljudskom faktoru' nepromišljeno uæi u idolopoklonstvo i svojim glasom svrstati se meðu one koji otvoreno relativiziraju opæeprihvaæene duhovne vrijednosti, s nadom da æe oni biti ti koji æe donijeti preporod. Istina je da su se (po tajnom planu) odreðene snage infiltrirale i u nacionalnim strankama po principu 'trojanskog konja', te da su neki samo promijenili dres (uglavnom su èlanovi nekih nazovi meðunarodnih humanitarnih udruga kao što su Humanizam, Rotary ili Lions club-ovi i sl., tj. 'pješadija bez pregaèe', a zapravo su 'vukovi u janjeæem ruhu'), no na lokalnom nivou ima još uvijek 'zdravog kadra', a tu ih je puno lakše razluèiti jer potièu iz sredina u kojima ih obièni graðani puno bolje poznaju nego kad je rijeè o stranaèkoj elitnoj vrhuški.
Kao prilog, svima onima koji žele malo dublje uæi u samu bit Fatimskih poruka i poslušati iz ustiju samih vidjelaca o kakvoj pošasti se radi, preporuèujem ovaj LINK.. Preporuèam ga ne s namjerom da plašim, nego zbog hitnosti poziva na molitvu.

U nastavku slijedi najavljeni èlanak:

Kao na Stjepana navališe na Pavla i Barnabu da ih zlostave i kamenuju, meðutim oni prebjegoše u likaonske gradove, gdje su navještali Radosnu vijest spasenja poganima. To je prvi primjer, zabilježen u spisima Novog Zavjeta, koji govori o apostolskom susretu i navještaju evanðelja poganima. Kažem 'apostolskom' jer sv.Luka u ovom izvješæu i Pavla i Barnabu naziva apostolima. Njihov prvi susret je s èovjekom 'uzetih nogu', s èovjekom u potrebi, u životnoj nevolji. Djela kažu kako je rijeè bila o èovjeku hromom od majèine utrobe i koji do tog trenutka nije znao što to znaèi 'stati na svoje noge'. I ne samo da je 'stao'. «On skoèi i prohoda» (Dj 14,10). Meðutim, to se nije desilo samo tek tako. Djela navode kako je uzeti 'èuo' Pavla gdje 'govori', a ovaj kad 'vidje' da ima vjeru u spasenje 'iza glasa' reèe: «Uspravi se na noge!»
Vidimo kako je èudo izvedeno u Ime Božje bilo omoguæeno 'vjerom' onoga koji 'sluša'. Kao i na toliko mjesta u Svetom pismu nailazimo na propovijedanje, odnosno slušanje Rijeèi Božje, kao uvjet jaèanju vjere. Tako u Rim 10,17 stoji: "Vjera dolazi od propovijedanja (slušanja), a propovijedanje biva rijeèju Kristovom." U Božjoj rijeèi pronalazimo volju Božju za nas i naše živote. Ako je itko imao razloga vjerovati kako je odbaèen i nevoljena osoba, bio je to jedan ovakav, skoro beznadan, sluèaj. Meðutim, je li 'gubitak' uvijek gubitak ili on zna u nemalo sluèajeva biti 'veliki dobitak'? Sve ovisi iz koje perspektive gledamo; iz vremenite ili vjeène. Kroz iskustvo nemoæi 'hromi' je stigao do onoga do èega 'poznavaoci Zakona' nisu. Htio ili ne htio, on se morao suoèiti s promišljanjem svoga usuda iz jedne druge perspektive, nego oni koji su pored poznavanja trebali biti oni koji i èine ono što Zakon propisuje, osim da tovare na tuða leða ono što i sami nisu mogli nositi. 'Hromi' se nije mogao osjeæati samodostatan. On je bio èovjek 'u potrebi'. I to je ono stanje u kome bi se svi mi trebali nalaziti, jer to doista i jesmo. Ta 'ovisnost', to iskustvo nemoæi (jer bez Njega ne možemo ništa) i molitva kao logièan izraz tog stanja, bi trebala biti naša 'nulta toèka'. Ne zadovoljstvo samim sobom, ne umišljenost, ne isprazna težnja za èastima ovog svijeta i toliko drugog što nas napuhuje i uzdiže iznad tog stanja. To ne znaèi da ovom zemljom hodamo kao gubitnici (iako to sami po sebi jesmo), nego kao oni koji imaju jamstvo pobjede, a to je naša vjera. Po njoj pobjeðujemo ovaj svijet. Preko mosta vjera mi uzdižemo svoj pogled sa okolnosti i životnih problema na 'izlazak', na rješenje. Preko tog mosta, kao jamstva, mi prelazimo i uzimamo ono što je deponirano na naš raèun. Bez tog mosta je nemoguæe svojim snagama postiæi spasenje. Zato se kaže da je vjera veæ neko imanje, posjedovanje. Potrebno ju je staviti u pogon, u funkciju. Potrebno ju je aktivirati. Naravno, to nije sluèaj kao kad odemo do bankomata i uzmemo koliko hoæemo i kad hoæemo. Bolja usporedba mi je s namjenskim kreditom, kad te 'službenik' pita u koju svrhu želiš, ne potrošiti, nego uložiti svoj novac. Povjereni darovi moraju biti upotrijebljeni na primjeren naèin, odnosno moraju donijeti 'dobit' i onome koji ih daje i onome koji æe se njima služiti. Zato krajnja nakana mora biti ljubav i veæa 'slava' onome koji je u cijeloj stvari najzaslužniji, a to je onaj koji «dobroèinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošæu srca vaša» (Dj 14,17). Iako je sav novac na našem raèunu cijelo vrijeme, to ne znaèi da se njim možemo koristiti kako nam se prohtije (iako i to prispodoba o 'rasipnom sinu i milosrdnom ocu' potvrðuje). Ukoliko veæ živimo 'sporazumno' pod istim krovom odreðena pravila se moraju poštivati. Nismo više 'u otpadu' i apostaziji, poput razmetnog sina, nego smo prihvatili opravdanje po milosrðu Božjem. Zato je nazamislivo, a i bilo bi to krajnje licemjerje, živjeti deklarativno, a ne i srcem, u zajedništvu s Onim kome sve dugujemo i pri tom gledati iskljuèivo svoju dobit, izbjegavajuæi dužnosti i loveæi prvu krivinu. No, Bog se ne da varati. Ili se ugovor (Zavjet) poštuje ili nije. Da bi mogli raspolagati svim povjerenim sredstvima potrebno je biti 'u skladu' s voljom Božjom i dok nastupamo 'u ime Božje' èiniti odreðene stvari iz ljubavi prema Onome koji nam je omoguæio baštinu i iz ljubavi prema onima kojima smo pozvani 'omoguæavati' da i oni imaju 'udjela' u toj ljubavi. Dakle, i iz ljubavi prema njima, potrebitima.
Nažalost, postoje i oni koji sumnjaju u iskrenost tih namjera, kako oni koji bi takoðer mogli u svemu tome biti 'dionièari', tako i oni koji iz zavisti, a sve zbog 'vlastite pravednosti' koju sebi dadoše, poput starijeg brata ne žele pristupiti zajednièkom stolu i biti dionici slavlja. Pored toliko ružnih scena, koje svakodnevno možemo gledati preko naših TV ekrana, mislim da je jedna od najružnijih ona koja prikazuje 'dionike slavlja' razjedinjene i okrenute jedni protiv drugih. Osobno me ništa ne može tako rastužiti kao kad vidim kako meðu našom djecom raste jaz i netrpeljivost, razdor i stranèarenje, nejedinstvo. Nisam toliki perfekcionista da u svakom jajetu vidim dlaku, i da ne shvatam da su 'sukobi' nešto normalno u odrastanju, no ono što ni u kom sluèaju ne mogu dozvoliti jeste da to bude jedno trajno stanje, djela tjelesna.

Išèitavajuæi današnja èitanja, evo par reèenica koje su me se dotakle, a na tragu njih donosim i jedan èlanak od gosp. Damira Borovèaka, koji kao da je inspiriran ovim biblijskim citatima. Doduše, Borovèak tekst zapoèinje èitanjem iz 24 pogl. Evanðelja po Luki, od 3. Vazmene Nedjelje: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“, no jednako tako i ovi današnji tekstovi:
Dj 13,26-33
Ps 2,6-7. 8-9. 10-11
Iv 14,1-6
govore o istim razlozima uznemirenosti i pozivu na nadu u konaèno i vjeèno prebivalište.
Ipak, iako je nužno biti zauzet na stvaranju boljeg i pravednijeg društva, ne mogu da se otmem dojmu da pri tom nastojanju ne treba izgubiti iz vida onu poznatu reèenicu pape Dobrog, Ivana XXIII: "Evanðelje je uzdignuto povrh nazora i stranaka koje rade i uzbuðuju ljudsko društvo!"
...
Doista, žitelji Jeruzalema i glavari njihovi ne upoznaše njega ni rijeèi proroèkih što se èitaju svake subote pa ih, osudivši ga, ispuniše. Premda ne naðoše nikakva razloga smrti, zatražiše od Pilata da ga smakne. (Dj 13,27)
....
Ti si Sin moj, danas te rodih. (Dj 13,33)
...
"Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? (Iv 14,1-2)
...


"Hina je 7. travnja objavila SDP-ovu vijest da svake godine Hrvatska gubi grad velièine Bjelovara. Hrvatskoj prijeti demografski slom, upozorio je SDP s tribine „Depopulacija u Republici Hrvatskoj“, ukazujuæi da bi bez planskog useljavanja radno sposobnog i reproduktivnog stanovništva Hrvatska u iduæih 20-tak godina mogla izgubiti više od pola milijuna stanovnika. Iz SDP-a su poruèili da negativnu demografsku sliku, po kojoj æe Hrvatska do 2031. svake godine gubiti 25.224 stanovnika ili jedan grad poput Bjelovara, odnosno svakoga sata tri stanovnika, neæe popraviti ni najbolja populacijska i pronatalitetna politika, veæ jedino plansko i organizirano useljavanje(!). „Moramo poèeti razmišljati kako organizirano i planski uvoziti ljude koji æe ovdje raditi i raðati(!), ma koliko to grubo zvuèalo“, poruèio je SDP-ovac Davorko Vidoviæ. U gotovo 20-tak godina samostalne Hrvatske države ponovno se promièe pogubna politièka ideologija koja želi organizirano i planski uvoziti stranu radnu snagu, (po logici ponude – s istoka), umjesto uspostaviti uèinkovito demografsko zakonodavstvo.

Nakon takve politièke demagogije tragièna je ironija proèitati naslov u Veèernjem listu (11. travnja) – „Otkaz majci koja je prije 3,5 mjeseca rodila trojke!“. U tekstu se opisuje kako je mlada 21-godišnja majka Marija Škuranec iz Krapinskih Toplica, majka èetvero djece, dobila otkaz u poduzeæu. Skandalozno je to da je 22. prosinca rodila trojke zaèete prirodno, a poslodavac joj je bez ikakve otprmnine 31. sijeènja poštom poslao otkaz iako je majka na rodiljskom dopustu. U svezi zaštite rodilja, povodom tog sluèaja, potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji Jadranka Kosor poruèuje, kako se „upravo dogovara da se ugradi osiguraè kako (majke) ne bi mogle dobiti otkaz dok su na rodiljskom.“ Kosor je napomenula „kako je otkaz bilo kojoj ženi poslije poroðaja u najmanju ruku nemoralan“. Nije li tragièno da se potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji poziva na nemoral, umjesto na zakonodavstvo Hrvatske kojim se veæ davno trebala efikasno regulirati, štititi i poticati hrvatska demografska strategija. Toliko godina biti na vlasti i tek sada govoriti o nekakvim 'dogovorima i ugradnji osiguraèa kako majke ne bi mogle dobiti otkaz', vrlo je žalosno od bilo koga odgovornog i tako utjecajnog u hrvatskoj vlasti. Èime se potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji kroz dva mandata tako važnim bavila, ako Hrvatska još ni danas ne može efikasno zaštiti svoje rodilje i majke?

Postoji li uopæe strateški plan opstanka hrvatskog naroda u samobitnoj i slobodnoj Hrvatskoj državi dok se svake godine gubi 25.224 stanovnika odnosno populacija grada Bjelovara? Nedavno se zbog svjetskih financijskih poremeæaja održala izvanredna sjednica hrvatske Vlade s temom recesije i izlaska iz financijske krize. Postoji li išta važnije od toga da se zaustave demografski gubitci i da se pomaknemo s crnog europskog popisa umiruæih naroda? Hrvatska Vlada nažalost ne pokreæe strategiju demografske obnove. Nije li krajnji èas da hrvatska Vlada ozbiljno shvati i ozbiljno se opredjeli za strategiju biološkog opstanka hrvatskog naroda? Zato strateški plan demografske obnove predlaže Hrvatski populacijski pokret (Narod, travanj 2009.). U 25 toèaka i ciljeva tog programa, potièe se državu da 12 posto od državnog proraèuna izdvoji za realizaciju projekta demografskog preporoda, potièe da se ozakoni najmanji djeèji doplatak od 1.400 kuna po djetetu, a za treæe i èetvrto djete još veæi djeèji dodatak, potièe se izgradnja djeèjeg vrtiæa u svakoj župi – sveukupno oko tisuæu u Hrvatskoj, zalaže se za sveopæi preporod hrvatskog sela, zalaže se za uspostavu Ministarstva hrvatske populacijske politike, Ministarstva za povratak iseljenih Hrvata, Ministarstva športa i Ministarstva domovinske sigurnosti. Kao opravdanost takvog projekta navode se svi pokazatelji negativnog populacijskog prirasta u opæinama i gradovima Hrvatske. Središnja ideja populacijske obnove jest priznati majci s èetvero i više djece status odgojiteljice. Takva bi majka trebala postati državni službenik, sa svim pravima, obvezama i dužnostima koje daje državna služba. Majka koja odgaja èetiri buduæa graðanina Hrvatske može izabrati moguænost odgajati djecu kod kuæe ili raditi ako to želi, sve prema slobodnom izboru, predlaže se tim strateškim planom zaustavljanja negativne demografske situacije u Hrvatskoj. I naposljetku Hrvatski populacijski pokret potièe novo populacijsko zakonodavstvo, koje bi uvelo i pravo glasa djece posredstvom svojih roditelja i koje bi poništilo sve zakone koji smetaju demografskom preporodu Hrvatske. Jeli moguæe ostvariti takav hrvatski demografski preokret? Ako jest s kojim i kakvim politièarima? Oèito je Hrvatskoj potreban profil politièara vjernika, iskrenog domoljuba, karakternih osobina, struènjaka u svom poslu i obiteljskog èovjeka s više djece. Postoje li takvi u Hrvatskoj?

U malom mjestu Lovreæ, u zaleðu Splita, naèelnik opæine je dipl. ekonomist Ante Babiæ, otac petero djece. On je predstavio poticajne mjere (Narod, travanj 2009.) pronatalitetnog programa svoje opæine. Studija strategije razvoja opæine sugerira da mlade ljude treba obavezno zadržati u svom karaju. Shvatili su kako je pri tom bitna novèana potpora, pa je Opæinsko vijeæe odmah donijelo važne odluke. Iako ne spadaju u bogate opæine, mladim se obiteljima daje 10.000 kn potpore za sklapanje braka. Potpora za novoroðeno dijete iznosi 2.000 kn, a za treæe, èetvrto i naredno dijete 5.000 kn na godinu. Zatim pri gradnji kuæe mlade obitelji dobivaju potporu 30.000 kuna te se oslobaðaju plaæanja pristojbi za graðevinsku dozvolu i vodovodni prikljuèak. Dodatni motiv svakom ðaku jest i odluka da srednjoškolac koji je osloboðen mature dobiva na dar novac u vrijednosti osobnog raèunala. Ono što se ne navodi u tom èlanku, ali je poznato autoru ovog teksta, jest i to da je OŠ „S.S. Kranjèeviæ“ u Lovreæu uzorna škola po svemu – vanjskom i unutarnjem izgledu škole te znanju i ponašanju svojih uèenika. Ravnatelj škole Marijan Sekelez hrvatski je branitelj i otac šestero djece te ujedno i predsjednik Opæinskog vijeæa Lovreæ. Kada bi više takvih oèeva, poput Ante Babiæa i Marijana Sekeleza, svojim osobnim primjerom vodili politiku naših opæina i mjesta, odreðujuæi razvoj svoga kraja za najvažniju hrvatsku strategiju, onda bi s nadom mogli vjerovati u buduænost i opstanak hrvatskog naroda.

Postoje li zastupnici takve strategije u veæim gradovima? U intervjuu u Hrvatskom listu (16. travnja) kandidat za neovisnog zastupnika Gradske skupštine Zagreba Tomislav Jeliæ, otac troje djece, dragovoljac i invalid Domovinskoga rata, vijeænik u Gradskoj skupštini grada Zagreba 15 godina, poznat po svojim istupima protiv kriminalnih opaèina u Poglavarstvu Zagreba, kaže: „Danas, 2009. godine u gradu Zagrebu oko tisuæu djece ne uspije se upisati u vrtiæe u svojim èetvrtima pa se autobusima voze iz jednog kraja na drugi kraj grada, a postojeæa vlast lamentira o demografskoj politici.“ Zašto u gradu Zagrebu nema dovoljno vrtiæa? „Zato što pojedini zaposlenici i zaposlenice Gradskog ureda za obrazovanje kroz vlasništvo preko bliže rodbine imaju svoje privatne vrtiæe koji su mnogo skuplji od gradskih pa ako gradskih ima dovoljno, kako æe oni raditi. Imamo vlast s takvim mentalnim sklopom. Toliko o njihovoj demografskoj politici“, kaže Jeliæ. Tomislav Jeliæ zalaže se za ubrzanu izgradnju potrebnog broja vrtiæa u Zagrebu, kao mjeru pronatalitetne politike i zalaže se za besplatan smještaj djece u vrtiæu za roditelje s dvoje i više djece.

U Glasu koncila (Uskrs, 2009.) pod naslovom 'Èas unutarnjeg sreðivanja' urednik Ivan Mikleniæ smatra da je potrebno „posvijestiti temeljne hrvatske nacionalne ciljeve i na taj naèin uspostaviti kriterije po kojima bi se toèno razlikovalo što je promicanje zajednièkoga dobra“. Mikleniæ ukazuje kako „nedostatak toga kriterija na razini službene državne i stranaèke politike jasno otkriva da se dogodio (...) raskid izmeðu tzv. politièkih elita i najzdravije jezgre hrvatskoga naroda.“ Dapaèe on smatra kako „odmak od usmjerenja koja pružaju hrvatski nacionalni ciljevi je odraz ili (ne)svjesnog lutanja ili nedopustivo teške zloporabe koja bi se mogla izjednaèiti s nacionalnom veleizdajom“, te da „zloporabu državnièkog položaja ili zloporabu državnih proraèunskih novèanih sredstava, koja su otkinuta od usta svih graðana“ trebalo bi preispitati upravo sa stanovišta veleizdaje. Mikleniæ postavlja i pitanje: „Zar toleriranje razaranja univerzalnih vrijednosti (...) ili toleriranje upropaštavanja mladih ljudi nije u oèitom sukobu s hrvatskim nacionalnim ciljevima?“ U iduæem broju Glasa koncila (19. travnja 2009.) Mikleniæ piše i o iznimno važnim lokalnim izborima smatrajuæi kako je vrijeme zaustaviti u svim politièkim strankama „cvatuæu negativnu selekciju tj. guranje naprijed podobnih i poslušnih“ i da u tom smislu „predstojeæi lokalni izbori doista imaju iznimnu važnost“ te da je „odgovornost na svim graðanima s pravom glasa, osobito katolicima“.

Kako æe katolici prepoznati podobne kandidate na narednim lokalnim izborima? Dok se gura uvoz strane radne snage i raprodukcija stranaca u Hrvatskoj, odluèujuæi kriterij izbora kandidata treba biti upravo pitanje demografske politike! Jednostavan naèin kako se vrlo lako mogu prosuditi svi izborni kandidati. Najvažnija strategija hrvatske buduænosti jest demografska politika – od sada pa na svim narednim izborima! Ona bi trebala biti odluèujuæi kriterij za izborni glas katolika!"

Damir Borovèak/KNI

U evanðelju èetvrte vazmene nedjelje susreæemo lik Dobroga Pastira. Onog Pastira kog svatko od nas svjesno ili nesvjesno traži; pa i onda kad njega daleko lutamo, zapravo ga tražimo ali na krivim putovima. Tražimo ga jer svjesni smo vlastite nedostatnosti, osvjedoèeni u duboku potrebu nekom pripadati. Nekom kom æemo darivajuæi slobodu i ljubav povjeriti i svoj strah i nesigurnost.

Upravo brižna dobrota i pastirska ljubav Dobrog Pastira je ono što tražimo. Ali najljepše je upravo to što kad ga naðemo shvatimo da je, zapravo on nas našao. On je taj koji nas je prvi tražio i èekao, kucao na vrata našeg srca budeæi u nama pitanja; zanosio nas radošæu i pritiskao bolom bistreæi nam tako pogled da ga prepoznamo.

Evanðelje kaže da Dobrog Pastira prepoznajemo po tom jer ulazi na vrata. To su ona vrata koje naše srca ima, naša temeljna otvorenost tajni Božjoj. Dobri Pastir dolazi ususret našoj èežnji za svjetlom neprevarljive istine i kao odgovor bez njega neodgovorivim pitanjima.

A onaj tko ne ulazi na vrata nego preskaèe, za njega evanðelje kaže da je tat i razbojnik. Takve prepoznajemo po tom što nas satiru svojom prisutnošæu, nasrtljivi su, oduzimaju nam slobodu i zadaju strah. Zavode nas svojim idejama vrebajuæi nam dušu. Psalmist bi rekao usta su im glaða od maslaca a u duši im pakost i prijevara.

Pastir Dobri zove svoje imenom. To znaèi da nas pozna, ali tako da vidi naš pravi lik. Ne zaustavlja se na onom što trenutno jesmo, nego vidi ono što možemo postati. A njegov pogled nam omoguæuje da to i postanemo. U njegovoj blizini naša duša je u plodnom tlu; ono skriveno sjeme dobrote i plemenitosti se razrasta, te postajemo bolji i autentièniji.

Evanðelje još dodaje: “I izvodi ih...” Dobri Pastir nas izvodi iz nas samih, približava nas onima s kojima živimo, otkriva nam svijet i daruje nam ga. Psalmist to iskustvo sažimlje rijeèima: “Na vrutke nas tihane vodi i krijepi dušu našu.”

I èitamo dalje: “A kad sve izvede, pred njima ide”. Pastir Dobri poziva i pokazuje - ali što je najbitnije - on sam ide tamo gdje pokazuje. I upravo je po tom prepoznatljiv i neodoljiv što svoj autoritet gradi na rijeèima: “Za mnom”.

Njegov uèenik postaje onaj tko shvati da mu tako još nitko nije govorio, o èijoj rijeèi od sad visi, koji ga zavodi i kojem se dade zavesti, koji ga je dodirnuo a on ga zbog tog uzljubio i zato mu s povjerenjem priznaje: “Komu drugom da idem kad ti imaš rijeè života vjeènoga.” I ide za njim jer pouzdano zna da je želja Dobrog Pastira da život imamo, i to u “izobilju da ga imamo...”

p. Luka Raða, SI