|
ova jesen me podlo tjera da pišem o tebi i meni jednom davno si bio naslonjen na zid do mene pričali smo o brkatom liku za stolom do stavljao si svoje riječi u njegova usta sinkronizirao ga da mi kažeš da bi nešto htio... a ja sam otišla kući i mislila da ćeš shvatiti da to nije bio moj dan jednom je bila ljubičasta i maglovita zora kad sam došla kući i tada sam umrljala ruke i odjeću maskarom koliko sam ridala mama je mislila da sam previše pila a ja sam tad samo shvatila da ti nikad nećeš shvatiti jednom si pitao ali što ako se zaljubimo bio si pijan i prestravljen i sam si mi rekao: ti ionako odlaziš meni odlazak nikada nije bio problem, jer postoji u vraćanju nešto nezamjenjivo i u inzistiranju da ništa nije preteško samo, ti se nepoznatog previše bojiš a ja nepoznato previše volim zato sam se bacala u vatru kad god sam stigla možda i od strave da u prošlosti nikad nije bilo ničega (osim izmišljenoga) zato sam propješačila kilometre i izljubila tisuću skitnica zato se nevidljiva ruka neprekidno zabija u moj stomak, u moj želudac i ruje u meni nikad me ne pušta na miru ne pušta me da pristanem ni na šta osim kraja svijeta ni na pjesmu i to je ono najgore... to što je uvijek postojao jedan san u meni jedan kojem sam mislila da ću se, kad bude vrijeme, vratiti jedan u kojem ti i ja, u smiraj, radimo nešto mirno i ritualno jedan u kojem ništa ne čeka da se promijeni ni da ode jedan u kojem ima neka rijeka, neki mali grad, neke terase kafića par grafita čista posteljina šljunak na podu bicikl i polje cigareta u tvojim ustima i vučja brada jedan zbog kojeg bi ostavila sve buduće skitnice i sve buduće divljine i sve sebične pjesme to sam mislila a ti nisi mislio ništa jer što se ima misliti o onome tko nije ovdje? srećom, u mom svijetu nema dobrog i lošeg u mom svijetu su paralelne stvarnosti i mi smo u njima uglavnom razdvojeni a kad nismo, onda si uglavnom samo zamjeramo ono po čemu se razlikujemo: strahove i hrabrosti bolje i to nego da si zamjeramo ono što nas čini ti meni što sam te tisuću puta napisala ja tebi što te nema |
|
u smolu, u krv, u mleko ova jesen mirno divlja i forsira me neprekidno da se iscrpljujem, a budem mirna ovih dana stalno mi je tako-magla sve ovija pa ništa ne izgleda dovoljno stvarno i ništa nije dovoljno strašno ili je sve što je strašno na mojoj strani pa ja ne vidim da ona izvana djeluje suludo živim u toj magli, slušam cigane pankere, kuham kompote, presađujem biljke, sve u međuvremenu od stvarnih stvari a one se gomilaju i pretvaraju jedna u drugu a i ti si stalno nekako blizu, ako to uopće ima ikakve veze... ali onda odjednom sretnem svoje stare navike: u prljavim skvotovima sretnem neka lica za koja ne misliš da više postoje neka iz noći koje nisu imale kraja, iz razbijenih glava, potrganih rukava, nesretnih rakijica s nesretnim majkama iz nepostojećih kvartova iz kojih se ne znam vratiti sretnemo se pa se prepoznamo pa ne znamo što bi bi li ne bi a ja sam si toliko podrezala ruke da brkam koncepte i teorije i pesme i stvarne ljude pa naprasno zajebavam i guram svoje ismijavam veze i cure i vas i od svega se ograđujem, sve spuštam na prljavi pod između izguljenih martensica i spitki, i smješkam se ko da se dobro poznajemo lupam vas po ramenu ko da imam pravo a nemam, ja nemam nikakva prava shvatim to tad nemam nikakvih prava, jer previše sam pisala i više nemam pravo suditi o vama koji ste bili stvarni svijet dok sam pisala nestvarno a ni o tome, jer ne možeš ništa zvijeri koju si odgojio nemam nikakva prava zaspati vam u krevetu dok vi, izgubljeni dječaci, (jer vi ste moja ekipa iz neverlanda) izmišljate uloge i smijete se do beskraja, a dječak šaman poha gljive i za mene čuva fatalnu muziku nemam prava ujutro vas poljubiti u obraz ostavljati vam perje po stolovima (marto) pa vas ne poljubim, pa ostavim pero u džepu ne smijem vam poklanjati knjige s buvljaka decu, cigane i tražiti da ih čitate onako kako se čita jedino što vrijedi nemam prava smijati se jer ličite na djevojčice, na vilenjake a onda vikati na one koje sretnem vani htjeti im se baciti u naručje, a gledati ih posprdno, one površne i nabrijane one koje sam si sama priskrbila s kojima sam sama igrala u kolu i koje uvijek jedine prihvatim nemam prava uporno vas ubjeđivati da ste iz pesme i da morate kao i ona biti spremni na kolaps, na muk da morate biti ritmični ali slomljeni da morate cvjetati ko ruže ali zajebati jer sva sam prava potrošila kad sam ovoliko pisala i najduže furala onu najgoru zabludu, i nisam skužila: nikada nećete htjeti biti iz pesme a ja... ja sam pretjerala odavno i s lošim noćima i s lošim pjesmama izranjaju iz magle a vi u njoj nestajete |
|
jednom
najljubavnije oduvijek pišem tebi s kojim mi se oči godinama ne susreću (tvoje pamtim samo sa slika, samo iz priča koje me se ne tiču) sretnemo se svakog godišnjeg doba, ali saginjemo glave i izmičemo kao da nas u očima drugoga čeka samo smrt svakog te godišnjeg doba bar jednom osjetim, ne znam jesi li ti ikad mene osjetio ali, na sreću, od stihova je s vremenom ostao samo neki nestvarni ti kojem neka nestvarna ja tiho čita na uho, štrika zelene rukavice, kupuje rahatlokume po kišnim balkanskim gradovima, i vodi te na luđačke koncerte neki sjebani, lijepi vuk s istoka koji je moja mjera svih njih jer oduvijek je bilo važnije pisati njemu nego pristati na bilo kog od njih nakon što te i ovog godišnjeg doba osjetim, realnost gubi fatalnost: rastvara se prema sebi samoj, kao da je sve tako jasno pa instinktivno plačem na svom malom tepihu koji nalikuje na životinju i dok srpski pesnici pankeri sviraju zadnje taktove svega par sekundi prije nego ih zamjene meditacije i kozmosi opraštam si redom stvari realnije i jednostavnije od tebe (jer vas nestvarne nikada nećemo požaliti): neuspjehe, zablude, onu sebe od koje nisam bolja (a trebala sam biti bolja od svih) greške i izgovore, gledam ih kao hrpicu lišća jer u jesen je sve zapravo lišće hladnoća, i promjena lako je pristati na realnost, puno je teže čitavo vrijeme najljubavnije pisati samo tebi jer ta pjesma uvijek pojede sve one koje su mislile da su postojale u međuvremenu (...) jednom ću se vratiti kući jednom, kad se godišnja doba napokon ne budu mijenjala (i sva budu u jednom), kad ostavim sve ambicije i izazove, kad prestanem trenirati za umiranje jednom, kad gradovi na istoku budu začarani, kad se ondje život bude obnavljao sam od sebe, kad klaustrofobija bude povučena u duboke šume u kojima divljač trči u galopu i stvara ritam koji nitko ne čuje ali zbog kojeg svi znaju zašto žive jednom ću se vratiti i sve će biti mirno ti ćeš do tada preboljeti sve njih koje su te napustile, iako si ostao bolji od svih ja ću do tada biti jaka, a izgubiti sav višak tešku glavu, očekivanja, nervozu jednom, kad se vratim, kad se vrijeme napokon prestane mijenjati, pričat ćemo čitavu noć a otrov nas neće savladati neće svatko oviti svoje noćne more oko sebe i kad nam se zacrni pred očima i uši zaguši najgori šum jer je predugo prošlo od kad smo vjerovali u ljubavi samo ćemo nastaviti tiho pričati i ubijati se riječima kao da je svejedno, kao da je smiješno, kao da haluciniramo, kao da smo ludi tako ćemo dočekati jutro jednom, kada se vratim kući iz bijelog svijeta vratit ću se tebi, iako ti to nećeš znati a tada, tada ćemo se vjenčati ti u kariranoj košulji drvosječe, ispijen i narasle brade, ja u nekoj staroj haljini kakve nosi courtney puna izblijedjelih simbola, upetljane kose i žilavih nogu, negdje na rubu polja, negdje kad bude zalazilo sunce, kada bude mirisalo drveće kada drava bude narasla, kad zrak bude sladak, a svijet prazan i kad hrapavi ženski vokal bude treperio na suncu a pjesme zamijene realnost onu, koja je ionako postojala samo u međuvremenu |
|
prije nego se bacim u vatru
(jer znam da hoću) posljednjih večeri, umjesto da plešem na koncertima i kuham večere svojim fatalnim ljubavima (barem imaginarne, dok ih, zapravo, ispraćam u krevet njihovim djevojkama), sve se svodi na razmišljanje o sigurnosti i nesigurnosti o zemljama i vatrama, o karakteru, o strahu, o znakovima o podmetanjima sebe sebi nesigurnost ovih večeri, kad nije na novim mjestima i u otrovima, prebiva u snovima snovima u kojima moji nećaci jedu nezrele dunje a očevi upoznaju nove žene, napokon izašli iz svojih ljuštura. snovima iz kojih se budim dok nitko drugi još nije ni zaspao budim, kao da mi je hitno zatrebao petar pan kad se probudiš u ponoć, nikog nema da ti skuha kavu, da te zagrli (dugo, kao što mi to rade u zadnje vrijeme), da s moje prozorske daske bere bilje za čajeve, da mi priča o psihama, o tijelima, o periodičnostima o miru, o razumijevanju. da ti kaže da je i on homesick da ti priča kako dolazi vrijeme kad će trebati ložiti drva, krasti ih od susjeda, voziti se na istok, vraćati se malo, tek toliko, jer tamo su neki mirovi kojih nigdje dalje na svijetu nema. s nemirima si uvijek sam zato nikog nema poslije teških snova, samo jesen koja se kotrlja u svojim najdubljim bojama a ti možeš što hoćeš: biti stari, biti novi, biti uplašen i biti hrabar a biti i istovremeno, ako hoćeš ako možeš sanjati najcrnje, a ne plakati nemati, a voljeti umirati, a pisati (...) i mislim samo jedno: mahnitanjima se uzemljiti (...) baciti se u vatru znači podmetnuti se sebi, kaže mi jedan od mojih mršavih šamana, dok jedini među nama, uzbuđenima, ostaje bistre glave i osjećaja za tijek za ritam to se zove priroda drugi me puštaju da sviram, poslije on kaže da se utišao zbog mene a u meni miruje neka djevojčica crnih očiju, djevojčica od kore drveta, od perja što miriše po bademima, djevojčica koja miruje a raste koja zna bolje od mene koja ostavlja iza sebe nešto što ja ne znam ostaviti koja se ne boji toliko koliko ja koja poznaje sve zvijeri i priča njihov jezik mala klinka u koju se ja pouzdam da je sve skužila umjesto mene, prije nego se svi raziđemo na kišu odemo kući, neki će se napušiti, neki će zaspati u nečijem zagrljaju, neki će umrijeti od tuge, neki će duboko disati da nikad ne zaborave da samo teški snovi, nemiri i samoće pišu pesme |
|
sjene
danas je kiša danas je znakovito i ukleto (kao i njima): dub je mračniji nego inače, ruke su mi pune bilja, danas se osjećam kao poslije cjelonoćnog plača iako sam spavala kao mala beba i mislila o malim zvijerima o bosanskim dredloksima i o srećicama danas sam kompaktnija, otvorenija nego inače smiješno je, ali najgore nije to što te nema nego to što ne želim priznati da te nije ni bilo zato i dalje pišem: da se izborim za svoja sjećanja, iako su pogriješila sjećanja koja mi netko nemilosrdno briše jer mi želi dobro jer želi da sam slobodna ali ja volim svoje usude (nekad mi se čini da samo njih imam) mogu podnijeti svoje krive interpretacije, svoje čekanje, i viškove stihova koji mi pretežu bisage sve do koljena pa ih vraćam takve teške na bokove, dok šećemo nasipom ima ih još onih koji ne odustaju od svojih težina i mračnih strana: njih ćemo večeras slušati večeras ćemo slušati leđa savinuta pod lirikom leđa koja će procvjetati leđa zbog kojih napokon ne slušam samo tebe i tvoje priče o svjetlima, o zvukovima, o spontanosti meni su više značili tvoji nemiri ali nemir je ostao samo meni i samo moj još od one večeri kad je zapljuštalo, a ti si se smijao ja sam odlazila tramvajem ja sam tada bila vrijeme do a ne onaj koga čekaš cijelog života i tada sam shvatila: pa ja mogu čak i to preživjeti zarezati tupom oštricom jer takvi su stihovi i zato su gori od svega što netko može učiniti ili nikada ne učiniti * danas je grad mokar i ja njime prolazim kao prvi put: odlazim na tržnicu, navraćam na posao, vapim za mamom, pokušavam plesati ispraćam ga starim pankom onim za kojeg ste me vi nekidan zajebavali a zbog kojeg ja, ipak, nikad neću biti pomirena sa svemirom (zauvijek me razljutio) jučer sam, prije kiše, otkrila da nisam sasvim zemljana, da je ispod svega: vatra (pa jasno je: ja volim kad mi u ušima šumi od straha zato se uvijek odvedem ondje gdje nisam sigurna to me možda polako razara ali prejako je da bi pustila) jučer, kad smo svi sanjali vještice i shvatili da ćemo jednom: progovoriti bez straha da ćete vi, napaćeni našim pjesmama, zagušeni našim fatalizmom, vi krivo interpretirani sve poreći i ostaviti nas bez sjećanja, bez zabluda, bez sebe onog sebe koji je negdje sigurno postojao: vuk koji nikog ne voli i nije slab i nije običan i ne može ga se prešutjeti o njemu ćemo progovoriti, jer jedino on trpi nas a mi smo stihovi, zar ne razumijete? u međuvremenu, jesen i ja usklađeno mahnitamo moja vatra me tjera ondje gdje nisam sigurna a moja zemlja me ondje zauvijek zadržava (...) |