jednom
najljubavnije oduvijek pišem tebi
s kojim mi se oči godinama ne susreću
(tvoje pamtim samo sa slika, samo iz priča
koje me se ne tiču)
sretnemo se svakog godišnjeg doba, ali saginjemo glave
i izmičemo
kao da nas u očima drugoga
čeka samo smrt
svakog te godišnjeg doba bar jednom osjetim, ne znam jesi li ti ikad mene osjetio
ali, na sreću, od stihova je s vremenom ostao samo neki nestvarni ti
kojem neka nestvarna ja tiho čita na uho, štrika zelene rukavice, kupuje rahatlokume po kišnim balkanskim gradovima, i vodi te na luđačke koncerte
neki sjebani, lijepi vuk s istoka koji je
moja mjera svih njih
jer oduvijek je bilo važnije pisati njemu
nego pristati na bilo kog od njih
nakon što te i ovog godišnjeg doba osjetim,
realnost gubi fatalnost: rastvara se prema sebi samoj, kao da je sve
tako jasno
pa instinktivno plačem na svom malom tepihu
koji nalikuje na životinju
i dok srpski pesnici pankeri sviraju zadnje taktove
svega par sekundi prije nego ih zamjene meditacije
i kozmosi
opraštam si redom
stvari realnije i jednostavnije od tebe (jer vas nestvarne nikada nećemo požaliti):
neuspjehe, zablude, onu sebe od koje nisam bolja
(a trebala sam biti bolja od svih)
greške i izgovore,
gledam ih kao hrpicu lišća
jer u jesen je sve zapravo lišće
hladnoća,
i promjena
lako je pristati na realnost,
puno je teže čitavo vrijeme najljubavnije pisati samo tebi
jer ta pjesma
uvijek pojede sve one koje su mislile da su postojale
u međuvremenu
(...)
jednom
ću se vratiti kući
jednom, kad se godišnja doba napokon ne budu mijenjala (i sva budu u jednom), kad ostavim sve ambicije i izazove, kad prestanem
trenirati za umiranje
jednom, kad gradovi na istoku budu začarani, kad se ondje život bude obnavljao
sam od sebe, kad klaustrofobija bude
povučena u duboke šume u kojima divljač trči u galopu i stvara ritam
koji nitko ne čuje ali zbog kojeg svi
znaju zašto žive
jednom ću se vratiti i sve će biti mirno
ti ćeš do tada preboljeti sve njih koje su te napustile,
iako si ostao bolji od svih
ja ću do tada biti jaka, a izgubiti sav višak
tešku glavu, očekivanja, nervozu
jednom, kad se vratim, kad se vrijeme napokon prestane mijenjati,
pričat ćemo čitavu noć
a otrov nas neće savladati
neće svatko oviti svoje noćne more oko sebe
i kad nam se zacrni pred očima i uši zaguši najgori šum
jer je predugo prošlo od kad smo vjerovali u ljubavi
samo ćemo nastaviti tiho pričati i ubijati se riječima
kao da je svejedno,
kao da je smiješno,
kao da haluciniramo,
kao da smo ludi
tako ćemo dočekati jutro
jednom,
kada se vratim kući iz bijelog svijeta
vratit ću se tebi, iako ti to nećeš znati
a tada,
tada ćemo se vjenčati
ti u kariranoj košulji drvosječe, ispijen i narasle brade,
ja u nekoj staroj haljini kakve nosi courtney
puna izblijedjelih simbola, upetljane kose i žilavih nogu,
negdje na rubu polja, negdje kad bude zalazilo sunce, kada bude mirisalo drveće
kada drava bude narasla,
kad zrak bude sladak, a svijet prazan
i kad hrapavi ženski vokal bude treperio na suncu
a pjesme zamijene realnost
onu, koja je ionako postojala samo
u međuvremenu
Post je objavljen 09.10.2012. u 00:23 sati.