|
jednom
najljubavnije oduvijek pišem tebi s kojim mi se oči godinama ne susreću (tvoje pamtim samo sa slika, samo iz priča koje me se ne tiču) sretnemo se svakog godišnjeg doba, ali saginjemo glave i izmičemo kao da nas u očima drugoga čeka samo smrt svakog te godišnjeg doba bar jednom osjetim, ne znam jesi li ti ikad mene osjetio ali, na sreću, od stihova je s vremenom ostao samo neki nestvarni ti kojem neka nestvarna ja tiho čita na uho, štrika zelene rukavice, kupuje rahatlokume po kišnim balkanskim gradovima, i vodi te na luđačke koncerte neki sjebani, lijepi vuk s istoka koji je moja mjera svih njih jer oduvijek je bilo važnije pisati njemu nego pristati na bilo kog od njih nakon što te i ovog godišnjeg doba osjetim, realnost gubi fatalnost: rastvara se prema sebi samoj, kao da je sve tako jasno pa instinktivno plačem na svom malom tepihu koji nalikuje na životinju i dok srpski pesnici pankeri sviraju zadnje taktove svega par sekundi prije nego ih zamjene meditacije i kozmosi opraštam si redom stvari realnije i jednostavnije od tebe (jer vas nestvarne nikada nećemo požaliti): neuspjehe, zablude, onu sebe od koje nisam bolja (a trebala sam biti bolja od svih) greške i izgovore, gledam ih kao hrpicu lišća jer u jesen je sve zapravo lišće hladnoća, i promjena lako je pristati na realnost, puno je teže čitavo vrijeme najljubavnije pisati samo tebi jer ta pjesma uvijek pojede sve one koje su mislile da su postojale u međuvremenu (...) jednom ću se vratiti kući jednom, kad se godišnja doba napokon ne budu mijenjala (i sva budu u jednom), kad ostavim sve ambicije i izazove, kad prestanem trenirati za umiranje jednom, kad gradovi na istoku budu začarani, kad se ondje život bude obnavljao sam od sebe, kad klaustrofobija bude povučena u duboke šume u kojima divljač trči u galopu i stvara ritam koji nitko ne čuje ali zbog kojeg svi znaju zašto žive jednom ću se vratiti i sve će biti mirno ti ćeš do tada preboljeti sve njih koje su te napustile, iako si ostao bolji od svih ja ću do tada biti jaka, a izgubiti sav višak tešku glavu, očekivanja, nervozu jednom, kad se vratim, kad se vrijeme napokon prestane mijenjati, pričat ćemo čitavu noć a otrov nas neće savladati neće svatko oviti svoje noćne more oko sebe i kad nam se zacrni pred očima i uši zaguši najgori šum jer je predugo prošlo od kad smo vjerovali u ljubavi samo ćemo nastaviti tiho pričati i ubijati se riječima kao da je svejedno, kao da je smiješno, kao da haluciniramo, kao da smo ludi tako ćemo dočekati jutro jednom, kada se vratim kući iz bijelog svijeta vratit ću se tebi, iako ti to nećeš znati a tada, tada ćemo se vjenčati ti u kariranoj košulji drvosječe, ispijen i narasle brade, ja u nekoj staroj haljini kakve nosi courtney puna izblijedjelih simbola, upetljane kose i žilavih nogu, negdje na rubu polja, negdje kad bude zalazilo sunce, kada bude mirisalo drveće kada drava bude narasla, kad zrak bude sladak, a svijet prazan i kad hrapavi ženski vokal bude treperio na suncu a pjesme zamijene realnost onu, koja je ionako postojala samo u međuvremenu |