prije nego se bacim u vatru
(jer znam da hoću)
posljednjih večeri, umjesto da plešem na koncertima i kuham večere svojim fatalnim ljubavima (barem imaginarne, dok ih, zapravo, ispraćam u krevet njihovim djevojkama),
sve se svodi na razmišljanje o sigurnosti i nesigurnosti
o zemljama i vatrama, o karakteru, o strahu, o znakovima
o podmetanjima sebe
sebi
nesigurnost ovih večeri, kad nije na novim mjestima i u otrovima,
prebiva u snovima
snovima u kojima moji nećaci jedu nezrele dunje
a očevi upoznaju nove žene, napokon izašli iz svojih ljuštura.
snovima iz kojih se budim dok nitko drugi još nije ni zaspao
budim, kao da mi je hitno zatrebao
petar pan
kad se probudiš u ponoć, nikog nema da ti skuha kavu, da te zagrli (dugo, kao što mi to rade u zadnje vrijeme), da s moje prozorske daske bere bilje za čajeve,
da mi priča o psihama, o tijelima, o periodičnostima
o miru, o razumijevanju.
da ti kaže da je i on homesick
da ti priča kako dolazi vrijeme kad će trebati ložiti drva, krasti ih od susjeda, voziti se na istok, vraćati se malo,
tek toliko,
jer tamo su neki mirovi kojih nigdje dalje na svijetu nema.
s nemirima si uvijek sam
zato nikog nema poslije teških snova, samo jesen koja se kotrlja u svojim najdubljim bojama
a ti možeš što hoćeš: biti stari, biti novi, biti uplašen i biti hrabar
a biti i istovremeno, ako hoćeš
ako možeš
sanjati najcrnje, a ne plakati
nemati, a voljeti
umirati, a pisati
(...)
i mislim samo jedno:
mahnitanjima se uzemljiti
(...)
baciti se u vatru znači
podmetnuti se sebi,
kaže mi jedan od mojih mršavih šamana,
dok jedini među nama, uzbuđenima, ostaje bistre glave i osjećaja
za tijek
za ritam
to se zove priroda
drugi me puštaju da sviram, poslije on kaže da se utišao zbog mene
a u meni miruje neka djevojčica crnih očiju, djevojčica od kore drveta, od perja
što miriše po bademima, djevojčica koja miruje a raste
koja zna bolje od mene
koja ostavlja iza sebe nešto što ja ne znam ostaviti
koja se ne boji toliko koliko ja
koja poznaje sve zvijeri i priča njihov jezik
mala klinka u koju se ja pouzdam
da je sve skužila umjesto mene,
prije nego se svi raziđemo na kišu
odemo kući,
neki će se napušiti, neki će zaspati u nečijem zagrljaju, neki će umrijeti od tuge, neki će duboko disati da nikad ne zaborave
da samo teški snovi, nemiri i samoće
pišu pesme
Post je objavljen 08.10.2012. u 01:33 sati.