|
prije nego se bacim u vatru
(jer znam da hoću) posljednjih večeri, umjesto da plešem na koncertima i kuham večere svojim fatalnim ljubavima (barem imaginarne, dok ih, zapravo, ispraćam u krevet njihovim djevojkama), sve se svodi na razmišljanje o sigurnosti i nesigurnosti o zemljama i vatrama, o karakteru, o strahu, o znakovima o podmetanjima sebe sebi nesigurnost ovih večeri, kad nije na novim mjestima i u otrovima, prebiva u snovima snovima u kojima moji nećaci jedu nezrele dunje a očevi upoznaju nove žene, napokon izašli iz svojih ljuštura. snovima iz kojih se budim dok nitko drugi još nije ni zaspao budim, kao da mi je hitno zatrebao petar pan kad se probudiš u ponoć, nikog nema da ti skuha kavu, da te zagrli (dugo, kao što mi to rade u zadnje vrijeme), da s moje prozorske daske bere bilje za čajeve, da mi priča o psihama, o tijelima, o periodičnostima o miru, o razumijevanju. da ti kaže da je i on homesick da ti priča kako dolazi vrijeme kad će trebati ložiti drva, krasti ih od susjeda, voziti se na istok, vraćati se malo, tek toliko, jer tamo su neki mirovi kojih nigdje dalje na svijetu nema. s nemirima si uvijek sam zato nikog nema poslije teških snova, samo jesen koja se kotrlja u svojim najdubljim bojama a ti možeš što hoćeš: biti stari, biti novi, biti uplašen i biti hrabar a biti i istovremeno, ako hoćeš ako možeš sanjati najcrnje, a ne plakati nemati, a voljeti umirati, a pisati (...) i mislim samo jedno: mahnitanjima se uzemljiti (...) baciti se u vatru znači podmetnuti se sebi, kaže mi jedan od mojih mršavih šamana, dok jedini među nama, uzbuđenima, ostaje bistre glave i osjećaja za tijek za ritam to se zove priroda drugi me puštaju da sviram, poslije on kaže da se utišao zbog mene a u meni miruje neka djevojčica crnih očiju, djevojčica od kore drveta, od perja što miriše po bademima, djevojčica koja miruje a raste koja zna bolje od mene koja ostavlja iza sebe nešto što ja ne znam ostaviti koja se ne boji toliko koliko ja koja poznaje sve zvijeri i priča njihov jezik mala klinka u koju se ja pouzdam da je sve skužila umjesto mene, prije nego se svi raziđemo na kišu odemo kući, neki će se napušiti, neki će zaspati u nečijem zagrljaju, neki će umrijeti od tuge, neki će duboko disati da nikad ne zaborave da samo teški snovi, nemiri i samoće pišu pesme |