|
sjene
danas je kiša danas je znakovito i ukleto (kao i njima): dub je mračniji nego inače, ruke su mi pune bilja, danas se osjećam kao poslije cjelonoćnog plača iako sam spavala kao mala beba i mislila o malim zvijerima o bosanskim dredloksima i o srećicama danas sam kompaktnija, otvorenija nego inače smiješno je, ali najgore nije to što te nema nego to što ne želim priznati da te nije ni bilo zato i dalje pišem: da se izborim za svoja sjećanja, iako su pogriješila sjećanja koja mi netko nemilosrdno briše jer mi želi dobro jer želi da sam slobodna ali ja volim svoje usude (nekad mi se čini da samo njih imam) mogu podnijeti svoje krive interpretacije, svoje čekanje, i viškove stihova koji mi pretežu bisage sve do koljena pa ih vraćam takve teške na bokove, dok šećemo nasipom ima ih još onih koji ne odustaju od svojih težina i mračnih strana: njih ćemo večeras slušati večeras ćemo slušati leđa savinuta pod lirikom leđa koja će procvjetati leđa zbog kojih napokon ne slušam samo tebe i tvoje priče o svjetlima, o zvukovima, o spontanosti meni su više značili tvoji nemiri ali nemir je ostao samo meni i samo moj još od one večeri kad je zapljuštalo, a ti si se smijao ja sam odlazila tramvajem ja sam tada bila vrijeme do a ne onaj koga čekaš cijelog života i tada sam shvatila: pa ja mogu čak i to preživjeti zarezati tupom oštricom jer takvi su stihovi i zato su gori od svega što netko može učiniti ili nikada ne učiniti * danas je grad mokar i ja njime prolazim kao prvi put: odlazim na tržnicu, navraćam na posao, vapim za mamom, pokušavam plesati ispraćam ga starim pankom onim za kojeg ste me vi nekidan zajebavali a zbog kojeg ja, ipak, nikad neću biti pomirena sa svemirom (zauvijek me razljutio) jučer sam, prije kiše, otkrila da nisam sasvim zemljana, da je ispod svega: vatra (pa jasno je: ja volim kad mi u ušima šumi od straha zato se uvijek odvedem ondje gdje nisam sigurna to me možda polako razara ali prejako je da bi pustila) jučer, kad smo svi sanjali vještice i shvatili da ćemo jednom: progovoriti bez straha da ćete vi, napaćeni našim pjesmama, zagušeni našim fatalizmom, vi krivo interpretirani sve poreći i ostaviti nas bez sjećanja, bez zabluda, bez sebe onog sebe koji je negdje sigurno postojao: vuk koji nikog ne voli i nije slab i nije običan i ne može ga se prešutjeti o njemu ćemo progovoriti, jer jedino on trpi nas a mi smo stihovi, zar ne razumijete? u međuvremenu, jesen i ja usklađeno mahnitamo moja vatra me tjera ondje gdje nisam sigurna a moja zemlja me ondje zauvijek zadržava (...) |