sjene
danas je kiša
danas je znakovito i ukleto (kao i njima): dub je mračniji nego inače, ruke su mi pune bilja, danas se osjećam kao poslije cjelonoćnog plača
iako sam spavala kao mala beba
i mislila o malim zvijerima
o bosanskim dredloksima
i o srećicama
danas sam kompaktnija, otvorenija nego inače
smiješno je, ali najgore nije to što te nema
nego
to što ne želim priznati da te nije ni bilo
zato i dalje pišem:
da se izborim za svoja sjećanja, iako su pogriješila
sjećanja koja mi netko nemilosrdno briše
jer mi želi dobro
jer želi da sam slobodna
ali ja volim svoje usude (nekad mi se čini da samo njih imam)
mogu podnijeti svoje krive interpretacije,
svoje čekanje,
i viškove stihova
koji mi pretežu bisage sve do koljena
pa ih vraćam takve teške na bokove, dok šećemo nasipom
ima ih još onih koji ne odustaju od svojih težina
i mračnih strana: njih ćemo večeras slušati
večeras ćemo slušati leđa savinuta pod lirikom
leđa koja će procvjetati
leđa zbog kojih napokon ne slušam samo tebe
i tvoje priče o svjetlima, o zvukovima, o spontanosti
meni su više značili tvoji nemiri
ali nemir je ostao samo meni i samo moj
još od one večeri kad je zapljuštalo, a ti si se smijao
ja sam odlazila tramvajem
ja sam tada bila vrijeme do
a ne onaj koga čekaš cijelog života
i tada sam shvatila: pa ja mogu čak i to preživjeti
zarezati tupom oštricom
jer takvi su stihovi
i zato su gori od svega što netko može učiniti
ili nikada ne učiniti
*
danas je grad mokar i ja njime prolazim kao prvi put: odlazim na tržnicu, navraćam na posao, vapim za mamom, pokušavam plesati
ispraćam ga starim pankom
onim za kojeg ste me vi nekidan zajebavali
a zbog kojeg ja, ipak, nikad neću biti pomirena
sa svemirom
(zauvijek me razljutio)
jučer sam, prije kiše, otkrila da nisam sasvim zemljana, da je ispod svega: vatra
(pa jasno je:
ja volim kad mi u ušima šumi od straha
zato se uvijek odvedem ondje gdje nisam sigurna
to me možda polako razara ali
prejako je da bi pustila)
jučer, kad smo svi sanjali vještice i shvatili da ćemo jednom: progovoriti
bez straha da ćete vi, napaćeni našim pjesmama, zagušeni našim fatalizmom, vi
krivo interpretirani
sve poreći i ostaviti nas bez sjećanja, bez zabluda, bez sebe
onog sebe koji je negdje sigurno postojao:
vuk koji nikog ne voli i nije slab i nije običan i ne može ga se prešutjeti
o njemu ćemo progovoriti, jer jedino on trpi nas
a mi smo stihovi,
zar ne razumijete?
u međuvremenu, jesen i ja usklađeno mahnitamo
moja vatra me tjera ondje gdje nisam sigurna
a moja zemlja me ondje zauvijek zadržava
(...)
Post je objavljen 03.10.2012. u 00:57 sati.