|
u smolu, u krv, u mleko ova jesen mirno divlja i forsira me neprekidno da se iscrpljujem, a budem mirna ovih dana stalno mi je tako-magla sve ovija pa ništa ne izgleda dovoljno stvarno i ništa nije dovoljno strašno ili je sve što je strašno na mojoj strani pa ja ne vidim da ona izvana djeluje suludo živim u toj magli, slušam cigane pankere, kuham kompote, presađujem biljke, sve u međuvremenu od stvarnih stvari a one se gomilaju i pretvaraju jedna u drugu a i ti si stalno nekako blizu, ako to uopće ima ikakve veze... ali onda odjednom sretnem svoje stare navike: u prljavim skvotovima sretnem neka lica za koja ne misliš da više postoje neka iz noći koje nisu imale kraja, iz razbijenih glava, potrganih rukava, nesretnih rakijica s nesretnim majkama iz nepostojećih kvartova iz kojih se ne znam vratiti sretnemo se pa se prepoznamo pa ne znamo što bi bi li ne bi a ja sam si toliko podrezala ruke da brkam koncepte i teorije i pesme i stvarne ljude pa naprasno zajebavam i guram svoje ismijavam veze i cure i vas i od svega se ograđujem, sve spuštam na prljavi pod između izguljenih martensica i spitki, i smješkam se ko da se dobro poznajemo lupam vas po ramenu ko da imam pravo a nemam, ja nemam nikakva prava shvatim to tad nemam nikakvih prava, jer previše sam pisala i više nemam pravo suditi o vama koji ste bili stvarni svijet dok sam pisala nestvarno a ni o tome, jer ne možeš ništa zvijeri koju si odgojio nemam nikakva prava zaspati vam u krevetu dok vi, izgubljeni dječaci, (jer vi ste moja ekipa iz neverlanda) izmišljate uloge i smijete se do beskraja, a dječak šaman poha gljive i za mene čuva fatalnu muziku nemam prava ujutro vas poljubiti u obraz ostavljati vam perje po stolovima (marto) pa vas ne poljubim, pa ostavim pero u džepu ne smijem vam poklanjati knjige s buvljaka decu, cigane i tražiti da ih čitate onako kako se čita jedino što vrijedi nemam prava smijati se jer ličite na djevojčice, na vilenjake a onda vikati na one koje sretnem vani htjeti im se baciti u naručje, a gledati ih posprdno, one površne i nabrijane one koje sam si sama priskrbila s kojima sam sama igrala u kolu i koje uvijek jedine prihvatim nemam prava uporno vas ubjeđivati da ste iz pesme i da morate kao i ona biti spremni na kolaps, na muk da morate biti ritmični ali slomljeni da morate cvjetati ko ruže ali zajebati jer sva sam prava potrošila kad sam ovoliko pisala i najduže furala onu najgoru zabludu, i nisam skužila: nikada nećete htjeti biti iz pesme a ja... ja sam pretjerala odavno i s lošim noćima i s lošim pjesmama izranjaju iz magle a vi u njoj nestajete |