u smolu, u krv, u mleko
ova jesen mirno divlja
i forsira me neprekidno
da se iscrpljujem, a budem mirna
ovih dana stalno mi je tako-magla sve ovija pa ništa ne izgleda dovoljno stvarno
i ništa nije dovoljno strašno
ili je sve što je strašno na mojoj strani
pa ja ne vidim da ona izvana djeluje
suludo
živim u toj magli, slušam cigane pankere, kuham kompote, presađujem biljke, sve u međuvremenu od stvarnih stvari
a one se gomilaju i pretvaraju jedna u drugu
a i ti si stalno nekako blizu, ako to uopće ima ikakve veze...
ali onda odjednom sretnem svoje stare navike:
u prljavim skvotovima sretnem neka lica za koja ne misliš da više postoje
neka iz noći koje nisu imale kraja, iz razbijenih glava, potrganih rukava, nesretnih rakijica s nesretnim majkama
iz nepostojećih kvartova iz kojih se ne znam vratiti
sretnemo se pa se prepoznamo pa ne znamo što bi
bi li
ne bi
a ja sam si toliko podrezala ruke da brkam koncepte i teorije i pesme i stvarne ljude
pa naprasno zajebavam i guram svoje
ismijavam veze i cure i vas i od svega se ograđujem,
sve spuštam na prljavi pod između izguljenih martensica i spitki,
i smješkam se ko da se dobro poznajemo
lupam vas po ramenu
ko da imam pravo
a nemam, ja nemam nikakva prava
shvatim to tad
nemam nikakvih prava, jer
previše sam
pisala
i više nemam pravo suditi
o vama koji ste bili stvarni svijet
dok sam pisala nestvarno
a ni o tome, jer ne možeš ništa zvijeri koju si odgojio
nemam nikakva prava zaspati vam u krevetu
dok vi, izgubljeni dječaci, (jer vi ste moja ekipa iz neverlanda)
izmišljate uloge i smijete se do beskraja,
a dječak šaman poha gljive
i za mene čuva fatalnu muziku
nemam prava ujutro vas poljubiti u obraz
ostavljati vam perje po stolovima (marto)
pa vas ne poljubim, pa ostavim pero u džepu
ne smijem vam poklanjati knjige s buvljaka
decu, cigane
i tražiti da ih čitate
onako kako se čita
jedino što vrijedi
nemam prava smijati se jer ličite na djevojčice, na vilenjake
a onda vikati na one koje sretnem vani
htjeti im se baciti u naručje, a gledati ih posprdno, one površne i nabrijane
one koje sam si sama priskrbila
s kojima sam sama
igrala u kolu
i koje uvijek jedine prihvatim
nemam prava uporno vas ubjeđivati da ste iz pesme
i da morate kao i ona biti spremni na kolaps, na
muk
da morate biti ritmični ali
slomljeni
da morate cvjetati ko ruže ali
zajebati
jer sva sam prava potrošila
kad sam ovoliko pisala
i najduže furala onu najgoru zabludu, i nisam skužila:
nikada nećete htjeti biti iz pesme
a ja... ja sam pretjerala
odavno
i s lošim noćima i s lošim pjesmama
izranjaju iz magle
a vi u njoj nestajete
Post je objavljen 24.10.2012. u 23:38 sati.