|
dekrešendo
sjedimo u mraku i pijemo čaj lice mi se sjaji pod svjetlom koje izlazi kroz prozor kuhinje i ne znam kako izgleda moj smješak dok jedan od njih, frajerski opušteno, priča o onoj koju „ti karaš“ a ne znam ni kako ti tada izgledaš samo slušam odjeke riječi u glavi i tako čitavu večer i dok jedemo grožđe, i dok slušamo sevdah, i dok prepričavaju priče o nekim zajebano ludim popovima, o vojsci, o djetinjstvima i dok me ti grliš i kažeš da ćeš jednom, jednom, kad bude kiša, navratiti na kavu poslije ona i ja svaka u svom krevetu ponavljamo riječi ne možemo zaspati naviru sjećanja nitko nikog ne kara, nitko nikud ne ide i nitko ništa ne zaboravlja i nitko ne zna tko je koga volio, a tko mrzio do neba i natrag ili su sve ovo ovdje samo iluzije i pesme umjesto nas pa zato možemo ovoliko sjajiti isijavati i presijavati se, u bojama kao da ima vremena kao da ništa nije važno, ni ozbiljno kao da jesmo i kad nismo i kao da je to kako mi živimo ipak bolje od cijelog svemira |
|
we're all mad here
mi ludimo nas dvije, u maloj sobi u kojoj balončići pucaju na rubovima namještaja, mirišu šamponi od vanilije, naranče, naizmjence se pale svjetla i vatrometi iza drveća ona puši na prozoru a ja zakuhavam kavu jednu za drugom, jednu za drugom svaka od nas dvije se zove: „čekanje jednog tebe“ kaže ona naizmjence sam histerično sretna i histerično tužna u zraku je neki preuranjeni božić u zraku su sve naše patnje u zraku je novi road trip koji će nas spasiti od svega što nemamo i što ne znamo, u zraku su naše ruke koje je netko zavarao pa su mislile da nekog trebaju voljeti- i nikako da se snađu jer ipak ništa ne trebaju slobodne su da ne vole * ja pišem o fikciji i nepostojećem koje je istinitije od postojećeg pišem i brljam jer sve doživljavam i intenzivnije i ravnije nego što je preporučljivo previše je to šalica kave, mirisi su preteški, previše ti je jabuka u želucu, previše hladnoće, boje su preduboke, i previše je veličanja onoga čega nema a moglo bi biti a kao da je padam u san u velikom zelenom šalu, dok trodimenzionalni zvukovi okružuju sobu njihove sklopljene oči i razvučene osmjehe a toplina se zadržava na prozoru iza kojeg se mjesec dosađuje i njima je grunge došao prirodno, valjda s jeseni a mene puštaju da nestajem u sebe i čitaju me meni, iako se tako kratko poznajemo mirni su čudno, ali osjećam se na mjestu (iako je drugačijih dimenzija i nisam još sigurna hoću li znati ostati čitava) i teško mi je više pristati na išta običnije * vi još do jučer ste s nama glumili u nesnimljenim filmovima kad bi krenuli, nije bilo kraja šetali male ružne pse, izazivali se pogledima, uvijek ostajali posljednji, bili fokusirani ili zajedno odsutni jedno zbog drugog smišljali priče, svodili svijet na nešto presvakodnevno a ti, kada bi me rastužio svojim malim srećicama, pravio si se da se iskupljuješ samo da me možeš još jače kupiti nekom za laku noć, recimo nekom koju ću ja prva znati prepoznati uopće ne moraš strahovati hoću li imati hrabrosti išta protumačiti sa mnom je najbolje ipak ovo: to što mi sve dolazi prirodno, to što mi je usađen osjećaj za tebe ali što zbog toga ipak nikada ništa neću tražiti nikad ništa reći da ne narušim tebe eto, i ti si slobodan da ne voliš (...) ili da voliš nju, jer ionako (a to mi, ovakve, znamo) nije bitno ne toliko koliko je bitno da se nas dvoje nepomirljivi i jedva postojeći ipak ponekad susrećemo i osjećamo * jedni bez drugih takve smo i zato smo zajedno najčešće lude ovakve, same više ne znamo jesmo li najbolje na svijetu (kao što smo uvijek mislile) ili već toliko dugo pevamo samo o zabludama da ni ne vidimo da smo i mi zaglavile sa zabludjelima ona puši na prozoru, ja pušem balone vani su zvijezde i mjesec vani ste i vi, a mi se zovemo „čekanje vas“ iako ne bismo znale što s vama toliko bar priznamo... toliko koliko treba da vas uvijek pustimo na miru da budete titani, frajeri, boemi, šamani i dječaci sve što želite mi znamo koliko je to važno i mi smo, na koncu, pomalo sebične pa sav nemir čuvamo za sebe i nikom ga ne damo i nikog u njega ne puštamo iz inata nek izludi samo nas |
|
acid for my baby (instead of love)
moram se primiriti od magije koja je carevala uokolo jer mi u glavi muklo odzvanjaju moji enteri nenapisani redovi ušutkani pesnici kojima sam začepila gubicu da se mogu opustiti a oni govore sve bolesnije i teže i izlaze mi kroz noge i kroz uši ja u srcu imam zlokobno cvijeće a u ustima duhove ne znam kako progovoriti a da sve ne postane toliko nerazumljivo da će mi se činiti uzalud čak i vama se dati vama s kojima se zajedno tresem od intenziteta spavam u tihim zelenim svjetovima i razbuđujem se u srcu vlastitog pupka, dok se dan polako navlači oko naših šalica kave, bosih nogu, podivljalih ruku koje znaju zašto postoje: da bi stvarale ritam vama s kojima uporno odlazim ondje gdje se može biti samodostatan, gdje oko tebe vjeruju u magiju i gdje vatra zamjenjuje svakodnevne praznine čak i vas se bojim uplašiti svojim mrakovima i krajnostima: više se ne sjećam, jesam li ono stvarno sinoć prebačena preko naslona klupe rekla da mi je pisanje prešlo sve granice, da mi je važnije od života dok ste vi pričali o snovima i bojama i možda niste ni čuli jer tko bi to stvarno čuo a možda je samo važno da i ja neke stvari podijelim bez obzira na sve rekao mi je jedan nasmiješeni vrač da možda držim sve u sebi, da možda trpim u stomaku od kočnica: tad sam se sjetila da sam čitala da smrt ulazi kroz pupak i da nam odande izbija volja pa sam gledala sebe i ljutila se koliko sam krivo živjela solarni pleksus mi je loše a ja sam i dalje zatvorena ne znam jel to neki praiskonski inat ili pravih emocija nemam osim dok pišem i čekam smrt sama, jer sve vas čuvam od sebe * nisam nikada zamišljala ljubav jednom je bila pregorena od sunca drugi put crna od beznadnosti i ogorčenosti fantazija, ne ljubav pjesma, ne ljubav zato me strah ne znam hoću li vam ikada moći reći da vas volim i misliti to onako kako vama zvuči a ne onako kako pjesma zvuči * što ako mi za ljubav mog života ostanu samo stihovi možda smo bili u meksiku pa smo zajedno gutali pupoljke pejotla ili vraćali kornjače u more gurali prste pod oklope da nađemo skrivene želje malih indijanaca ili da nam koža postane gruba dovoljno gruba za preslane oceane i smrznute vjetrove ledenih zemalja prema kojima smo krenuli možda smo živjeli skupa na studentskim krevetima nekih sveučilišta na sjeveru možda su nam ruke nestajale u dugoj dlaci bijelih pasa u torbama punim riječnog kamenja možda smo bili brat i sestra ušlagirani vandali road triperi majka i sin ili susjedi koji pale jedno drugom voćnjake i kradu poštu jer se mrze a vole svoje muževe i žene ili obrnuto... perverzija nema kraja, nego ulazi sama u sebe, dok duboko dišem jer se svemir širi nisam pisala zbog tebe, ali ni ti ju nećeš nikad voljeti zbog mene nego zbog halucinacija to me tjera na histerične orgazme jer možda baš mi možemo izdržati kaos mogu podnijeti kad večeri zamuknu, svi zaspu na stražnjim sjedalima, popušeni jointovi nestanu u džepovima, tvoja cigareta prošeće pred mojim očima prije nego ju ugasiš a moje samo moje halucinacije postanu crne sjetim se da između riječi i stvari nema veze između izraza i sadržaja nema veze između pjesme i stvarnosti nema veze... između tebe i mene... i tog se ne bojim, to me jedino i pali: neizvjesnost pa takva je svaka pjesma-nikad ne znaš hoćeš li ostati živ * možda i vi možete podnijeti mene moj lopovluk, moju cigansku boljku koja proganja kao porok antićevo srce mi je u petama, rekla sam vam već strah da će svaki koji zajedno sa mnom stane uz cestu i digne palac doživjeti isto uskočit ću na stražnje sjedalo, prošaputati nešto vozaču u uho i pogledati na suprotnu stranu dok budemo nestajali (...) ali prema kraju pjesme, prema mojoj smrti, zar ne razumiješ? ništa manje od krajnosti se ne isplati tko to može shvatiti? podnijeti voljeti |