|
acid for my baby (instead of love)
moram se primiriti od magije koja je carevala uokolo jer mi u glavi muklo odzvanjaju moji enteri nenapisani redovi ušutkani pesnici kojima sam začepila gubicu da se mogu opustiti a oni govore sve bolesnije i teže i izlaze mi kroz noge i kroz uši ja u srcu imam zlokobno cvijeće a u ustima duhove ne znam kako progovoriti a da sve ne postane toliko nerazumljivo da će mi se činiti uzalud čak i vama se dati vama s kojima se zajedno tresem od intenziteta spavam u tihim zelenim svjetovima i razbuđujem se u srcu vlastitog pupka, dok se dan polako navlači oko naših šalica kave, bosih nogu, podivljalih ruku koje znaju zašto postoje: da bi stvarale ritam vama s kojima uporno odlazim ondje gdje se može biti samodostatan, gdje oko tebe vjeruju u magiju i gdje vatra zamjenjuje svakodnevne praznine čak i vas se bojim uplašiti svojim mrakovima i krajnostima: više se ne sjećam, jesam li ono stvarno sinoć prebačena preko naslona klupe rekla da mi je pisanje prešlo sve granice, da mi je važnije od života dok ste vi pričali o snovima i bojama i možda niste ni čuli jer tko bi to stvarno čuo a možda je samo važno da i ja neke stvari podijelim bez obzira na sve rekao mi je jedan nasmiješeni vrač da možda držim sve u sebi, da možda trpim u stomaku od kočnica: tad sam se sjetila da sam čitala da smrt ulazi kroz pupak i da nam odande izbija volja pa sam gledala sebe i ljutila se koliko sam krivo živjela solarni pleksus mi je loše a ja sam i dalje zatvorena ne znam jel to neki praiskonski inat ili pravih emocija nemam osim dok pišem i čekam smrt sama, jer sve vas čuvam od sebe * nisam nikada zamišljala ljubav jednom je bila pregorena od sunca drugi put crna od beznadnosti i ogorčenosti fantazija, ne ljubav pjesma, ne ljubav zato me strah ne znam hoću li vam ikada moći reći da vas volim i misliti to onako kako vama zvuči a ne onako kako pjesma zvuči * što ako mi za ljubav mog života ostanu samo stihovi možda smo bili u meksiku pa smo zajedno gutali pupoljke pejotla ili vraćali kornjače u more gurali prste pod oklope da nađemo skrivene želje malih indijanaca ili da nam koža postane gruba dovoljno gruba za preslane oceane i smrznute vjetrove ledenih zemalja prema kojima smo krenuli možda smo živjeli skupa na studentskim krevetima nekih sveučilišta na sjeveru možda su nam ruke nestajale u dugoj dlaci bijelih pasa u torbama punim riječnog kamenja možda smo bili brat i sestra ušlagirani vandali road triperi majka i sin ili susjedi koji pale jedno drugom voćnjake i kradu poštu jer se mrze a vole svoje muževe i žene ili obrnuto... perverzija nema kraja, nego ulazi sama u sebe, dok duboko dišem jer se svemir širi nisam pisala zbog tebe, ali ni ti ju nećeš nikad voljeti zbog mene nego zbog halucinacija to me tjera na histerične orgazme jer možda baš mi možemo izdržati kaos mogu podnijeti kad večeri zamuknu, svi zaspu na stražnjim sjedalima, popušeni jointovi nestanu u džepovima, tvoja cigareta prošeće pred mojim očima prije nego ju ugasiš a moje samo moje halucinacije postanu crne sjetim se da između riječi i stvari nema veze između izraza i sadržaja nema veze između pjesme i stvarnosti nema veze... između tebe i mene... i tog se ne bojim, to me jedino i pali: neizvjesnost pa takva je svaka pjesma-nikad ne znaš hoćeš li ostati živ * možda i vi možete podnijeti mene moj lopovluk, moju cigansku boljku koja proganja kao porok antićevo srce mi je u petama, rekla sam vam već strah da će svaki koji zajedno sa mnom stane uz cestu i digne palac doživjeti isto uskočit ću na stražnje sjedalo, prošaputati nešto vozaču u uho i pogledati na suprotnu stranu dok budemo nestajali (...) ali prema kraju pjesme, prema mojoj smrti, zar ne razumiješ? ništa manje od krajnosti se ne isplati tko to može shvatiti? podnijeti voljeti |