acid for my baby (instead of love)
moram se primiriti od magije
koja je carevala uokolo
jer mi u glavi muklo odzvanjaju moji enteri
nenapisani redovi
ušutkani pesnici
kojima sam začepila gubicu da se mogu opustiti
a oni govore sve bolesnije i teže
i izlaze mi kroz noge i kroz uši
ja u srcu imam zlokobno cvijeće
a u ustima duhove
ne znam kako progovoriti a da sve ne postane toliko nerazumljivo
da će mi se činiti uzalud
čak i vama se dati
vama s kojima se zajedno tresem od intenziteta
spavam u tihim zelenim svjetovima
i razbuđujem se u srcu vlastitog pupka, dok se dan polako navlači oko
naših šalica kave, bosih nogu, podivljalih ruku
koje znaju zašto postoje:
da bi stvarale ritam
vama s kojima uporno odlazim
ondje gdje se može biti samodostatan, gdje oko tebe vjeruju u magiju i gdje vatra zamjenjuje
svakodnevne praznine
čak i vas se bojim uplašiti
svojim mrakovima
i krajnostima:
više se ne sjećam, jesam li ono stvarno sinoć
prebačena preko naslona klupe
rekla
da mi je pisanje prešlo sve granice, da mi je važnije od života
dok ste vi pričali o snovima i bojama
i možda niste ni čuli
jer tko bi to stvarno čuo
a možda je samo važno
da i ja neke stvari podijelim
bez obzira na sve
rekao mi je jedan
nasmiješeni vrač
da možda držim sve u sebi, da možda trpim u stomaku
od kočnica:
tad sam se sjetila da sam
čitala da smrt ulazi kroz pupak
i da nam odande izbija volja
pa sam gledala sebe i ljutila se koliko sam krivo živjela
solarni pleksus mi je loše
a ja sam i dalje zatvorena
ne znam jel to neki praiskonski inat
ili pravih emocija nemam
osim dok pišem
i čekam smrt
sama, jer
sve vas čuvam od sebe
*
nisam nikada zamišljala ljubav
jednom je bila pregorena od sunca
drugi put crna od beznadnosti i ogorčenosti
fantazija, ne ljubav
pjesma, ne ljubav
zato me strah
ne znam hoću li vam ikada moći reći da vas volim
i misliti to onako kako vama zvuči
a ne onako kako pjesma zvuči
*
što ako mi za ljubav mog života
ostanu samo stihovi
možda smo bili u meksiku pa smo zajedno gutali pupoljke pejotla
ili vraćali kornjače u more
gurali prste pod oklope
da nađemo skrivene želje
malih indijanaca
ili da nam koža postane gruba
dovoljno gruba za preslane oceane i smrznute vjetrove ledenih zemalja prema kojima smo krenuli
možda smo živjeli skupa na studentskim krevetima nekih sveučilišta na sjeveru
možda su nam ruke nestajale u dugoj dlaci bijelih pasa
u torbama punim riječnog kamenja
možda smo bili brat i sestra
ušlagirani
vandali
road triperi
majka i sin ili susjedi
koji pale jedno drugom voćnjake i kradu poštu
jer se mrze a vole svoje muževe i žene
ili obrnuto...
perverzija nema kraja, nego ulazi sama u sebe, dok duboko dišem jer se svemir širi
nisam pisala zbog tebe, ali ni ti ju nećeš nikad voljeti
zbog mene nego zbog
halucinacija
to me tjera na histerične orgazme
jer možda baš mi možemo izdržati kaos
mogu podnijeti kad večeri zamuknu, svi zaspu na stražnjim sjedalima, popušeni jointovi nestanu u džepovima, tvoja cigareta prošeće pred mojim očima prije nego ju ugasiš a moje
samo moje
halucinacije postanu crne
sjetim se da između riječi i stvari nema veze
između izraza i sadržaja nema veze
između pjesme i stvarnosti
nema veze...
između tebe i mene...
i tog se ne bojim, to me jedino i
pali: neizvjesnost
pa takva je svaka pjesma-nikad ne znaš hoćeš li ostati živ
*
možda i vi možete podnijeti
mene
moj lopovluk, moju cigansku boljku
koja proganja kao porok
antićevo srce mi je u petama, rekla sam vam već
strah da će svaki koji zajedno sa mnom stane uz cestu i digne palac
doživjeti isto
uskočit ću na stražnje sjedalo, prošaputati nešto vozaču u uho i pogledati na suprotnu stranu
dok budemo nestajali
(...)
ali
prema kraju pjesme, prema mojoj smrti, zar ne razumiješ?
ništa manje od krajnosti se ne isplati
tko to može shvatiti? podnijeti
voljeti
Post je objavljen 11.09.2012. u 13:15 sati.