we're all mad here
mi
ludimo
nas dvije, u maloj sobi u kojoj balončići pucaju na rubovima namještaja,
mirišu šamponi od vanilije, naranče, naizmjence se pale svjetla i vatrometi iza drveća
ona puši na prozoru a ja zakuhavam kavu
jednu za drugom, jednu za drugom
svaka od nas dvije se zove:
„čekanje jednog tebe“
kaže ona naizmjence sam histerično sretna i histerično tužna
u zraku je neki preuranjeni božić u zraku su sve naše patnje u zraku je novi road trip koji će nas spasiti od svega što nemamo i što ne znamo, u zraku su naše ruke
koje je netko zavarao
pa su mislile da nekog trebaju voljeti-
i nikako da se snađu
jer ipak ništa ne trebaju
slobodne su
da ne vole
*
ja
pišem o fikciji i nepostojećem
koje je istinitije od postojećeg
pišem i brljam jer sve doživljavam
i intenzivnije i ravnije nego što je preporučljivo
previše je to šalica kave, mirisi su preteški, previše ti je jabuka u želucu,
previše hladnoće, boje su preduboke, i previše je veličanja
onoga čega nema
a moglo bi biti
a kao da je
padam u san u velikom zelenom šalu, dok trodimenzionalni zvukovi okružuju sobu
njihove sklopljene oči i razvučene osmjehe
a toplina se zadržava na prozoru
iza kojeg se mjesec dosađuje
i njima je grunge došao prirodno, valjda s jeseni
a mene puštaju da nestajem u sebe
i čitaju me meni, iako se tako kratko poznajemo
mirni su
čudno, ali osjećam se na mjestu
(iako je drugačijih dimenzija i nisam još sigurna hoću li znati ostati čitava)
i teško mi je više pristati na išta
običnije
*
vi
još do jučer ste s nama glumili u nesnimljenim filmovima
kad bi krenuli, nije bilo kraja
šetali male ružne pse, izazivali se pogledima, uvijek ostajali posljednji,
bili fokusirani
ili zajedno odsutni
jedno zbog drugog smišljali priče, svodili svijet
na nešto presvakodnevno
a ti, kada bi me rastužio
svojim malim srećicama, pravio si se da se iskupljuješ
samo da me možeš još jače kupiti
nekom za laku noć, recimo
nekom koju ću ja prva znati prepoznati
uopće ne moraš strahovati
hoću li imati hrabrosti
išta protumačiti
sa mnom je najbolje ipak ovo:
to što mi sve dolazi prirodno, to što mi je usađen
osjećaj za tebe
ali što zbog toga ipak nikada ništa
neću tražiti
nikad ništa reći
da ne narušim tebe
eto, i ti si slobodan
da ne voliš
(...)
ili da voliš nju, jer
ionako
(a to mi, ovakve, znamo)
nije bitno
ne toliko koliko je bitno
da se nas dvoje
nepomirljivi i jedva postojeći
ipak ponekad susrećemo
i osjećamo
*
jedni bez drugih
takve smo
i zato smo zajedno najčešće lude
ovakve, same
više ne znamo jesmo li najbolje na svijetu
(kao što smo uvijek mislile)
ili već toliko dugo
pevamo samo o zabludama
da ni ne vidimo da smo i mi
zaglavile sa zabludjelima
ona puši na prozoru, ja pušem balone
vani su zvijezde
i mjesec
vani ste i vi, a mi se zovemo „čekanje vas“
iako ne bismo znale što s vama
toliko bar priznamo...
toliko koliko treba da vas uvijek pustimo na miru
da budete titani, frajeri, boemi, šamani i dječaci
sve što želite
mi znamo koliko je to važno
i mi smo, na koncu, pomalo sebične
pa sav nemir čuvamo za sebe
i nikom ga ne damo
i nikog u njega ne puštamo
iz inata
nek izludi
samo nas
Post je objavljen 17.09.2012. u 18:26 sati.