|
we're all mad here
mi ludimo nas dvije, u maloj sobi u kojoj balončići pucaju na rubovima namještaja, mirišu šamponi od vanilije, naranče, naizmjence se pale svjetla i vatrometi iza drveća ona puši na prozoru a ja zakuhavam kavu jednu za drugom, jednu za drugom svaka od nas dvije se zove: „čekanje jednog tebe“ kaže ona naizmjence sam histerično sretna i histerično tužna u zraku je neki preuranjeni božić u zraku su sve naše patnje u zraku je novi road trip koji će nas spasiti od svega što nemamo i što ne znamo, u zraku su naše ruke koje je netko zavarao pa su mislile da nekog trebaju voljeti- i nikako da se snađu jer ipak ništa ne trebaju slobodne su da ne vole * ja pišem o fikciji i nepostojećem koje je istinitije od postojećeg pišem i brljam jer sve doživljavam i intenzivnije i ravnije nego što je preporučljivo previše je to šalica kave, mirisi su preteški, previše ti je jabuka u želucu, previše hladnoće, boje su preduboke, i previše je veličanja onoga čega nema a moglo bi biti a kao da je padam u san u velikom zelenom šalu, dok trodimenzionalni zvukovi okružuju sobu njihove sklopljene oči i razvučene osmjehe a toplina se zadržava na prozoru iza kojeg se mjesec dosađuje i njima je grunge došao prirodno, valjda s jeseni a mene puštaju da nestajem u sebe i čitaju me meni, iako se tako kratko poznajemo mirni su čudno, ali osjećam se na mjestu (iako je drugačijih dimenzija i nisam još sigurna hoću li znati ostati čitava) i teško mi je više pristati na išta običnije * vi još do jučer ste s nama glumili u nesnimljenim filmovima kad bi krenuli, nije bilo kraja šetali male ružne pse, izazivali se pogledima, uvijek ostajali posljednji, bili fokusirani ili zajedno odsutni jedno zbog drugog smišljali priče, svodili svijet na nešto presvakodnevno a ti, kada bi me rastužio svojim malim srećicama, pravio si se da se iskupljuješ samo da me možeš još jače kupiti nekom za laku noć, recimo nekom koju ću ja prva znati prepoznati uopće ne moraš strahovati hoću li imati hrabrosti išta protumačiti sa mnom je najbolje ipak ovo: to što mi sve dolazi prirodno, to što mi je usađen osjećaj za tebe ali što zbog toga ipak nikada ništa neću tražiti nikad ništa reći da ne narušim tebe eto, i ti si slobodan da ne voliš (...) ili da voliš nju, jer ionako (a to mi, ovakve, znamo) nije bitno ne toliko koliko je bitno da se nas dvoje nepomirljivi i jedva postojeći ipak ponekad susrećemo i osjećamo * jedni bez drugih takve smo i zato smo zajedno najčešće lude ovakve, same više ne znamo jesmo li najbolje na svijetu (kao što smo uvijek mislile) ili već toliko dugo pevamo samo o zabludama da ni ne vidimo da smo i mi zaglavile sa zabludjelima ona puši na prozoru, ja pušem balone vani su zvijezde i mjesec vani ste i vi, a mi se zovemo „čekanje vas“ iako ne bismo znale što s vama toliko bar priznamo... toliko koliko treba da vas uvijek pustimo na miru da budete titani, frajeri, boemi, šamani i dječaci sve što želite mi znamo koliko je to važno i mi smo, na koncu, pomalo sebične pa sav nemir čuvamo za sebe i nikom ga ne damo i nikog u njega ne puštamo iz inata nek izludi samo nas |