|
black birds
provincijska ljeta su zvijeri s crnim rogovima: svi nam i od sveg nam se pune uši strahom šta bi bilo da smo ostali što će biti ako se ikad vratimo što ako uopće nemamo pravo toga se bojati što ako nas, dok smo tu, bijeli svijet zaboravi a šta ako ni tamo nema ničeg šta ako iza sebe nismo ostavili ništa? a najviše bojimo se da neće ostati vremena, da nećemo stići napisati ono najbolje ili najkrvavije (kako tko) jer će ovdje samo ovdje vrijeme (i mi skupa s njim) stati pa ćemo pisati premalo ili previše između nema * možeš ih preživjeti samo ako si i ti zvijer s crnim rogovima rukama i namjerama tko se ne boji bjesnila može se smiriti... može u prsima nositi perje protiv okova i mirno govoriti sa žednima sa tužnima sa ljutima sa glupima... * cigani neće ono šta bi mogli oni hoće ono šta je vrag razdvojio i ono šta samo vrag zna spojiti pa samo njemu šapuću planove prije nego zaspu i zaborave - zaborave da je bila neka priča da je bilo zvijezda da je bilo bisera i vila zašto da pamte? pa ciganima je srce u dlanovima i u ustima i sve su priče svijeta u tom srcu * sve mi to nekako izgleda jasno ovog crnog ljeta dok polako probavljam ono što mi je pred očima, a više od tog jedino ono što nije a tebe ne diram, ne pitam, ne želim iako sanjam u tim crnim ljetnim snovima: na svu sreću, sviđaju mi se takvi kakvi jesu ali sviđa mi se čak i kad ih nema možda to nekada i naslutiš pa nosio si moje duhove na palubu, u šumu, pod zvijezde kažeš a meni poželio samo dva načela: sunce i mjesec energiju i mir koje olakšanje, napokon netko tko me ne tjera na suvišnosti i to baš iste noći kad se s njom kunem da smo se sigurno već jednom srele u pustinji * sanjala sam da se kupam u moru dok sijeva sve je rasvijetljeno a voda crna sanjala sam otoke koji sami sebe proždiru studentske sobe koje nestaju same u sebi sanjala sam tebe i stotinu početaka onoga što se nije dogodilo sanjala sam da pišem izvana prema unutra od tebe prema meni da mi ruke ostaju žilave i mišićave dok snovi mahnitaju onako kako nitko nije želio ili mi samo to zapravo želimo: da ljeto bude san, da ljubav bude san, da san bude život, da život bude pjesma, da pjesma bude ljeto, da mi budemo da zapravo ništa ne bude nego samo crno i mahnito |