|
i need someone and who doesn't need me
sjedim na balkonu golih nogu, danas je oblačno i podnosim samo ovu javorovu krošnju oko mene i kišu kava u crvenoj šalici se hladi gledam se koža mi prvi puta u životu tamni možda postajem ciganče tetovaža mi prvi puta izgleda onako kako treba duboko poderana stara majica s pistolsima jedino je što mi se danas nosi čitam ovih dana da je možda moguće da svu svoju strast potrošiš na umjetnost pa ti je ne ostane za ljude! čitam i šutim, ovih dana u glavi mi je muk da me zaštiti tebe, tebe nema kom nisam prepričala nasrtljivo i naprasno sori sad kad sam crna znam što mi je činiti ovdje uvijek moram bar se malo prerasti: sustav me izda jer tu više nisam samo ja važna tu njihove depresije i neuspjesi na moj račun idu u ovom stanu koji sam ja zauvijek okovala u makove a zapravo samo kisne pod jednim sirotinjskim javorom svaka moja lavlja kost dira tuđe tuge, i nikada ih ne mogu zaboraviti! moram ih zauvijek krpati pričama i željama jer ovdje neki još samo od mojih želja zapravo i žive pa ovdje moje ludosti ne znam više samo tebi posvetiti ovdje se sjetim: tebi je u krvi gitara preko ramena tebi je u krvi naći prvu ljubav! a ja... ja sam netko tko u genima uopće nema ljubavnu priču * i zato će je biti stvarno sjebano jednom ispričati... to me tjera na smijeh, onakav kakav je bio tvoj one noći * smiješno je, nekako zaljubljeno i bolesno, ali utroba mi se raspada, peče, jebe me podsjeća me da se nekim navikama moramo otimati i rukama i nogama i da nije dovoljno okrenuti se prema zidu, prema svom licu u tamnom zrcalu, okrenuti im svima leđa, jer će učiniti ono što bi svatko: pitati što je, okrenuti me natrag, ugurati mi pivo u ruku, naručiti još jedno, a neki od njih i priljubiti usne uz moj vrat, jače mi stegnuti rame očnjake približiti mojim ustima, mom pirsu tako da ne pomislim da ovoga puta neće proći proći će, opet će im proći ali hej, ja ipak više nisam ovdje ja kisnem na svom balkonu crna sama i sama ću i ostati vi mi ništa ne značite * zašto me uvijek pokušate prisvojiti, iako me uopće ne kontate iako vam nisam ni važna vi bi to tako sa svakim samo da budete bar malo sigurniji u ovaj svijet ali ja, ja sam kondenzirani revolt ja nikome ne služim da bude sigurniji ja nikome ništa neću potvrđivati! vi, vi trebate malo ljubavi, a ja, ja trebam smrtonosnu pjesmu kako ne kužite da nismo iz iste dimenzije! vama je dovoljno da vas poljubim a my wild love sluša kako joj pričam o tome kako svi oni radije biraju sigurnost pa me poslije sakati kad poželi mrak za nas kad mi dopušta da joj mirišem kovrče ali me stalno pušta, pušta me da kvarim, da odigram loše, da paničarim smije se dok me pušta, meni a vi, zašto mislite da ću se ikad više vratiti? pa pazite: ja uopće ne mislim da ću ostati s onima koje volim najviše koje jedine volim! uopće ne računam na zajedništva iako nam je ovako jebeno zajedno! ne računam na sutra, ne vjerujem ni u šta, ni u kog, osim u crnjak, u bed, u teške, opterećene stihove crnih dečaka iz malih crnih gradova iz crnih država osim toga ništa više nije važno, ni vi postoji još samo ono bivše panonsko more, na čijem dnu sada zalaze zvijezde liče na krijesnice (ako nije obrnuto) stare bake predu pamučnu maglu ptice u zoru mirišu po polju ili ono po njima dok uzlijeću ispred prednjeg stakla automobila za kojim plaču pobačena panonska djeca iz naših najnježnijih snova vrište i odjekuju u mojim pjesmama |
|
leave when the summer comes arollin
mogu ti opet objasniti zašto smo baš mi ovakvi... jer se za nas daljina zabuni, zabrije da je ovdje nekako često srijedama al znaš već tu priču... ove smo nas troje (ili nas je samo dvoje? i kojih je dvoje u tom slučaju stvarno?) opet onako nježno ufilmani, svatko na nečemu, na nekom svom umoru, na nečemu što vidi u čašici pred sobom, u zvukovima koje čujemo, ili ih to mi stvaramo? a meni u glavi sve je usporeno pod rukom mi knjiga, kažem mu eto ovo je najbolje od mene u zamjenu za njegovu, onu koju je raspadnutu položio pred mene prije par jutara, ništa posebno, samo jedno drugom preko ljeta malo posuđujemo svoje privatne magije * kaže da sam dobro pogodila ono kad sam spominjala demone a ni ne zna da moji samo čekaju i to baš njega, njega koji se smiješi, uvijek mirnog, njega spremnog da pokuša i nas napokon zabuniti da se činimo ovdje: i samog ga sada spopada ono o čemu je maloprije pričao: nema sigurnosti. tu sam samo neka preobražena, mračna ja ja koja čučim u mraku, s rukama preko glave naslonjena na vrata zatvorena treskom mojih leđa on koji stoji u mraku, nalakćen na ormar čeka da se saberem i onda izlazi, popravlja ovaj mali brejkdaun smije se * par minuta kasnije sklupčani jedno prema drugom, moj nos u njegovoj kosi i moje srce koje, kaže on, toliko brzo kuca da se i on sav trese * kao da smiruje uplašenu djevojčicu priča mi priče za laku noć svaki put kad utihne, nečeg se novog sjeti pa sve pospanije šapuće sve dok se disanje ne uspori, produbi i sve nestaje, srce prestaje kucati, jutro je ionako iza ugla, a jednoj umornoj srećici koja spava tamo na kauču ništa nije jasno iako me ipak neće ništa pitati svi noćas kontaju, da neke stvari nisu s ovoga svijeta - prije nego i ja nestanem, još mi samo njegove kovrče pod mojim vratom govore da je dobro nekad isto što i ravno * zvone budilice, noge se protežu popravlja se odjeća i odlazi na poslove noć ne priča o tome kako sam zanijemila kako sam čvrsto držala koljena jer noge su se odsjekle kako sam pustila paniku da se prelije po čitavoj sobi jer nisam mogla izdržati tren kad postaje stvarno nešto što to nije * noć ne priča o tome što je moglo biti jer tko zna, možda ni nije možda smo svi samo htjeli priču za laku noć nečiji smješak kad je nama stvarnost preteška a oni malo tuđeg straha kad snovi postanu prelaki... poslije čašice rakije i vjetra, poslije iznova ispričane priče o tridesetpet godina nakon kojih se sreće prva ljubav i njega koji u nju vjeruje jer mu je ionako u krvi san što dolazi je mračan i ne mogu znati hoće li itko ikada misliti da je važno pamtiti išta ili će se ljeto polako slegnuti između stvarnog i nestvarnog, između važnog i nevažnog, između tebe i njega, nje, njih ne znam više o kome se radi (i želimo li si išta uopće reći) slegnuti, raširiti svoju gustu žutu boju meda zamijeniti tromo za šaku zlatnika ove vjetrovite noći kad je sve propušteno i nestvarno, ali gle nas, upravo od toga se oboje tresemo |
|
but first take care of head
nakon cijelog dana na poslu, u slow motionu, imam osjećaj kao da sam neprekidno drijemala to mi čine ove vrućine pa više ne znam što je bilo ni prije njih, možda sam oboljela od narkolepsije, možda sam negdje putovala, upoznavala backpackere po psihodeličnim hostelima, pila kave na plastičnim stolicama benzinskih pumpi a zagrebačke noći samo sanjala na putu (kako gubim svijest ondje u mraku, na pozornici, sa smotuljkom u rukama koji kao da nas odjednom čini ravnopravnima i miri možda i nije bilo mira, ne znam ja uvijek sve zaboravim jedina možda smo naišli na neke grmove ruža dok smo tražili put možda ste bili ljuti, možda ste svi jednostavno halucinirali) možda sam poslala želju da mi izbrišu pamćenje, pa se sad predomišljam a već je možda kasno... što ako od sada kažu: ničeg nije bilo? * ona daljina koja je srijedom uvijek okretala krivu stranu činila se ovdje eto vidiš, toliko godina poslije pjesma je oživjela samo što ni sada ništa ne jamči... * i što ako mi više nitko ne može potvrditi da sam te stvarno upoznala? * ne govorim o agregatnom stanju koje je ljubav jer ona je na drugim mjestima i ja o tom ne znam ništa ja sam tu da nekako iskoristite ono vrijeme koje inače postoji samo u vašoj glavi jer mi je ona egzotika, koju još niste smislili kako reći, nulto stanje od prije poznajem onog manijaka koji je navikao da ga se ne uzima ozbiljno pa liči na dječaka ko i svakog drugog a tog dječaka ja već znam tisuću godina! sa mnom ti pretjerani koncepti lako prolaze, sve zamjećujem, i vraćam nehotice jer i ja kao da sam progovorila na jeziku koji oduvijek čekam da čujem naglas, od nekog izvan sebe mi se nikad nismo mislili voljeti, ali smo ponekad, kad sve sjedne na svoje mjesto bili svjesni jedno drugog na neku potenciju koja nema veze s ostalima, jebiga, ništa mi ne želimo, takvo ispada... i takvo je dovoljno ali što ako nas ni takvih nije uopće bilo? ili je, čim je bilo meni sve to što se dogodilo, ili nije ionako nikada ne postaje nešto svakodnevno, nešto stabilno, nešto ritualno vidiš, tada sam joj, pijana u pola bijela dana, zavapila pa ja čak vjerujem u rituale! * kako se nisam prije smirila a cijelo vrijeme čitam kako Drugoga nije moguće dosegnuti! samo nas još nemir tjera u zablude lijepe zablude, doduše: inspiracije * prošlosti budu sažvakane vrućim popodnevima koja su toliko prazna i toliko odzvanjaju bez odgovora, nježnim rukama plavokosih djevojaka koje imaju pripremljen pokrivač pod koji će te zavući, a kod mene trzajima ega, svijesti, teških glasova koji te iščekuju, koji ti pripremaju doček potrebama da se ustaje iz kreveta samo da se piše potrebama za tišinom mukom i tišinom, da se bude spor, jak i temeljit potrebama da se ritualno spaljuje najveći najjači da se s kraja sela gledaju svatovi potrebama da se radi nešto luđe i od tebe! a zbog tebe... inspiracija nije sama sebi svrha... hvala vam na tragediji, trebam ju za svoju umjetnost reko je mali bljedunjavi đanki dječarac koji u meni grca od sjebanosti, kad neki kovrčavi huck lagodno prošeće s gitarom na ramenu... onda mali đanki lovi svoje kornjače za rep i pita se možda je mogao bolje možda je mogao bolje možda je mogao bolje (a možda je mogao i sam!) a onda bijeli zid opet postane buddhin hram, stanice osjete perverziju i osjete mir osjete dobrotu * o tom ti pričam dunja zato se sada vraća kući svatko je uostalom, samo homesick neki traže izgaranje u gomili, neki traže tuđu predanost a neki uporno divljinu iako umiru od straha samo, tko se boji, taj nikada nije trebao početi pisati ... |