|
leave when the summer comes arollin
mogu ti opet objasniti zašto smo baš mi ovakvi... jer se za nas daljina zabuni, zabrije da je ovdje nekako često srijedama al znaš već tu priču... ove smo nas troje (ili nas je samo dvoje? i kojih je dvoje u tom slučaju stvarno?) opet onako nježno ufilmani, svatko na nečemu, na nekom svom umoru, na nečemu što vidi u čašici pred sobom, u zvukovima koje čujemo, ili ih to mi stvaramo? a meni u glavi sve je usporeno pod rukom mi knjiga, kažem mu eto ovo je najbolje od mene u zamjenu za njegovu, onu koju je raspadnutu položio pred mene prije par jutara, ništa posebno, samo jedno drugom preko ljeta malo posuđujemo svoje privatne magije * kaže da sam dobro pogodila ono kad sam spominjala demone a ni ne zna da moji samo čekaju i to baš njega, njega koji se smiješi, uvijek mirnog, njega spremnog da pokuša i nas napokon zabuniti da se činimo ovdje: i samog ga sada spopada ono o čemu je maloprije pričao: nema sigurnosti. tu sam samo neka preobražena, mračna ja ja koja čučim u mraku, s rukama preko glave naslonjena na vrata zatvorena treskom mojih leđa on koji stoji u mraku, nalakćen na ormar čeka da se saberem i onda izlazi, popravlja ovaj mali brejkdaun smije se * par minuta kasnije sklupčani jedno prema drugom, moj nos u njegovoj kosi i moje srce koje, kaže on, toliko brzo kuca da se i on sav trese * kao da smiruje uplašenu djevojčicu priča mi priče za laku noć svaki put kad utihne, nečeg se novog sjeti pa sve pospanije šapuće sve dok se disanje ne uspori, produbi i sve nestaje, srce prestaje kucati, jutro je ionako iza ugla, a jednoj umornoj srećici koja spava tamo na kauču ništa nije jasno iako me ipak neće ništa pitati svi noćas kontaju, da neke stvari nisu s ovoga svijeta - prije nego i ja nestanem, još mi samo njegove kovrče pod mojim vratom govore da je dobro nekad isto što i ravno * zvone budilice, noge se protežu popravlja se odjeća i odlazi na poslove noć ne priča o tome kako sam zanijemila kako sam čvrsto držala koljena jer noge su se odsjekle kako sam pustila paniku da se prelije po čitavoj sobi jer nisam mogla izdržati tren kad postaje stvarno nešto što to nije * noć ne priča o tome što je moglo biti jer tko zna, možda ni nije možda smo svi samo htjeli priču za laku noć nečiji smješak kad je nama stvarnost preteška a oni malo tuđeg straha kad snovi postanu prelaki... poslije čašice rakije i vjetra, poslije iznova ispričane priče o tridesetpet godina nakon kojih se sreće prva ljubav i njega koji u nju vjeruje jer mu je ionako u krvi san što dolazi je mračan i ne mogu znati hoće li itko ikada misliti da je važno pamtiti išta ili će se ljeto polako slegnuti između stvarnog i nestvarnog, između važnog i nevažnog, između tebe i njega, nje, njih ne znam više o kome se radi (i želimo li si išta uopće reći) slegnuti, raširiti svoju gustu žutu boju meda zamijeniti tromo za šaku zlatnika ove vjetrovite noći kad je sve propušteno i nestvarno, ali gle nas, upravo od toga se oboje tresemo |