leave when the summer comes arollin
mogu ti opet objasniti
zašto smo baš mi ovakvi...
jer se za nas daljina zabuni, zabrije da je ovdje
nekako često srijedama
al znaš već
tu priču...
ove smo nas troje
(ili nas je samo dvoje? i kojih je dvoje u tom slučaju
stvarno?)
opet onako nježno ufilmani, svatko na nečemu, na nekom svom
umoru, na nečemu što vidi u čašici pred sobom, u zvukovima koje čujemo,
ili ih to mi stvaramo?
a meni u glavi sve je usporeno
pod rukom mi knjiga, kažem mu
eto ovo je najbolje od mene
u zamjenu za njegovu, onu koju je raspadnutu položio pred mene prije par jutara,
ništa posebno, samo
jedno drugom preko ljeta
malo posuđujemo svoje privatne magije
*
kaže da sam dobro pogodila
ono kad sam spominjala demone
a ni ne zna
da moji samo čekaju
i to baš njega, njega koji se smiješi, uvijek mirnog, njega spremnog da pokuša
i nas napokon
zabuniti
da se činimo ovdje:
i samog ga sada spopada
ono o čemu je maloprije pričao: nema sigurnosti.
tu sam samo neka preobražena, mračna ja
ja koja čučim u mraku, s rukama preko glave
naslonjena na vrata
zatvorena treskom mojih leđa
on koji stoji u mraku, nalakćen na ormar
čeka
da se saberem
i onda izlazi, popravlja ovaj mali
brejkdaun
smije se
*
par minuta kasnije
sklupčani jedno prema drugom, moj nos u njegovoj kosi
i moje srce koje, kaže on,
toliko brzo kuca da se i on
sav trese
*
kao da smiruje uplašenu djevojčicu
priča mi priče
za laku noć
svaki put kad utihne, nečeg se novog sjeti
pa sve pospanije šapuće
sve dok se disanje ne uspori, produbi
i sve nestaje, srce prestaje kucati,
jutro je ionako iza ugla, a jednoj umornoj srećici
koja spava tamo na kauču
ništa nije jasno
iako me ipak
neće ništa pitati
svi noćas kontaju, da neke stvari nisu
s ovoga svijeta
-
prije nego i ja nestanem,
još mi samo njegove kovrče pod mojim vratom
govore da je dobro nekad isto što i ravno
*
zvone budilice, noge se protežu
popravlja se odjeća i
odlazi na poslove
noć ne priča o tome
kako sam zanijemila
kako sam čvrsto držala koljena
jer noge su se odsjekle
kako sam pustila paniku da se prelije po čitavoj sobi
jer nisam mogla izdržati
tren kad postaje stvarno
nešto što to nije
*
noć ne priča o tome
što je moglo biti
jer tko zna, možda ni nije
možda smo svi samo htjeli priču za laku noć
nečiji smješak kad je nama stvarnost preteška
a oni malo tuđeg straha
kad snovi postanu prelaki...
poslije čašice rakije i vjetra, poslije iznova ispričane priče
o tridesetpet godina nakon kojih se sreće prva ljubav
i njega koji u nju vjeruje
jer mu je ionako
u krvi
san što dolazi je mračan
i ne mogu znati
hoće li itko ikada misliti da je važno
pamtiti išta
ili će se ljeto polako slegnuti
između stvarnog i nestvarnog, između važnog i nevažnog,
između tebe i njega, nje, njih
ne znam više
o kome se radi
(i želimo li si išta uopće reći)
slegnuti, raširiti svoju gustu žutu boju
meda
zamijeniti tromo
za šaku zlatnika
ove vjetrovite noći
kad je sve propušteno i nestvarno, ali
gle nas,
upravo od toga se
oboje tresemo
Post je objavljen 13.07.2012. u 13:14 sati.