|
but first take care of head
nakon cijelog dana na poslu, u slow motionu, imam osjećaj kao da sam neprekidno drijemala to mi čine ove vrućine pa više ne znam što je bilo ni prije njih, možda sam oboljela od narkolepsije, možda sam negdje putovala, upoznavala backpackere po psihodeličnim hostelima, pila kave na plastičnim stolicama benzinskih pumpi a zagrebačke noći samo sanjala na putu (kako gubim svijest ondje u mraku, na pozornici, sa smotuljkom u rukama koji kao da nas odjednom čini ravnopravnima i miri možda i nije bilo mira, ne znam ja uvijek sve zaboravim jedina možda smo naišli na neke grmove ruža dok smo tražili put možda ste bili ljuti, možda ste svi jednostavno halucinirali) možda sam poslala želju da mi izbrišu pamćenje, pa se sad predomišljam a već je možda kasno... što ako od sada kažu: ničeg nije bilo? * ona daljina koja je srijedom uvijek okretala krivu stranu činila se ovdje eto vidiš, toliko godina poslije pjesma je oživjela samo što ni sada ništa ne jamči... * i što ako mi više nitko ne može potvrditi da sam te stvarno upoznala? * ne govorim o agregatnom stanju koje je ljubav jer ona je na drugim mjestima i ja o tom ne znam ništa ja sam tu da nekako iskoristite ono vrijeme koje inače postoji samo u vašoj glavi jer mi je ona egzotika, koju još niste smislili kako reći, nulto stanje od prije poznajem onog manijaka koji je navikao da ga se ne uzima ozbiljno pa liči na dječaka ko i svakog drugog a tog dječaka ja već znam tisuću godina! sa mnom ti pretjerani koncepti lako prolaze, sve zamjećujem, i vraćam nehotice jer i ja kao da sam progovorila na jeziku koji oduvijek čekam da čujem naglas, od nekog izvan sebe mi se nikad nismo mislili voljeti, ali smo ponekad, kad sve sjedne na svoje mjesto bili svjesni jedno drugog na neku potenciju koja nema veze s ostalima, jebiga, ništa mi ne želimo, takvo ispada... i takvo je dovoljno ali što ako nas ni takvih nije uopće bilo? ili je, čim je bilo meni sve to što se dogodilo, ili nije ionako nikada ne postaje nešto svakodnevno, nešto stabilno, nešto ritualno vidiš, tada sam joj, pijana u pola bijela dana, zavapila pa ja čak vjerujem u rituale! * kako se nisam prije smirila a cijelo vrijeme čitam kako Drugoga nije moguće dosegnuti! samo nas još nemir tjera u zablude lijepe zablude, doduše: inspiracije * prošlosti budu sažvakane vrućim popodnevima koja su toliko prazna i toliko odzvanjaju bez odgovora, nježnim rukama plavokosih djevojaka koje imaju pripremljen pokrivač pod koji će te zavući, a kod mene trzajima ega, svijesti, teških glasova koji te iščekuju, koji ti pripremaju doček potrebama da se ustaje iz kreveta samo da se piše potrebama za tišinom mukom i tišinom, da se bude spor, jak i temeljit potrebama da se ritualno spaljuje najveći najjači da se s kraja sela gledaju svatovi potrebama da se radi nešto luđe i od tebe! a zbog tebe... inspiracija nije sama sebi svrha... hvala vam na tragediji, trebam ju za svoju umjetnost reko je mali bljedunjavi đanki dječarac koji u meni grca od sjebanosti, kad neki kovrčavi huck lagodno prošeće s gitarom na ramenu... onda mali đanki lovi svoje kornjače za rep i pita se možda je mogao bolje možda je mogao bolje možda je mogao bolje (a možda je mogao i sam!) a onda bijeli zid opet postane buddhin hram, stanice osjete perverziju i osjete mir osjete dobrotu * o tom ti pričam dunja zato se sada vraća kući svatko je uostalom, samo homesick neki traže izgaranje u gomili, neki traže tuđu predanost a neki uporno divljinu iako umiru od straha samo, tko se boji, taj nikada nije trebao početi pisati ... |