|
i need someone and who doesn't need me
sjedim na balkonu golih nogu, danas je oblačno i podnosim samo ovu javorovu krošnju oko mene i kišu kava u crvenoj šalici se hladi gledam se koža mi prvi puta u životu tamni možda postajem ciganče tetovaža mi prvi puta izgleda onako kako treba duboko poderana stara majica s pistolsima jedino je što mi se danas nosi čitam ovih dana da je možda moguće da svu svoju strast potrošiš na umjetnost pa ti je ne ostane za ljude! čitam i šutim, ovih dana u glavi mi je muk da me zaštiti tebe, tebe nema kom nisam prepričala nasrtljivo i naprasno sori sad kad sam crna znam što mi je činiti ovdje uvijek moram bar se malo prerasti: sustav me izda jer tu više nisam samo ja važna tu njihove depresije i neuspjesi na moj račun idu u ovom stanu koji sam ja zauvijek okovala u makove a zapravo samo kisne pod jednim sirotinjskim javorom svaka moja lavlja kost dira tuđe tuge, i nikada ih ne mogu zaboraviti! moram ih zauvijek krpati pričama i željama jer ovdje neki još samo od mojih želja zapravo i žive pa ovdje moje ludosti ne znam više samo tebi posvetiti ovdje se sjetim: tebi je u krvi gitara preko ramena tebi je u krvi naći prvu ljubav! a ja... ja sam netko tko u genima uopće nema ljubavnu priču * i zato će je biti stvarno sjebano jednom ispričati... to me tjera na smijeh, onakav kakav je bio tvoj one noći * smiješno je, nekako zaljubljeno i bolesno, ali utroba mi se raspada, peče, jebe me podsjeća me da se nekim navikama moramo otimati i rukama i nogama i da nije dovoljno okrenuti se prema zidu, prema svom licu u tamnom zrcalu, okrenuti im svima leđa, jer će učiniti ono što bi svatko: pitati što je, okrenuti me natrag, ugurati mi pivo u ruku, naručiti još jedno, a neki od njih i priljubiti usne uz moj vrat, jače mi stegnuti rame očnjake približiti mojim ustima, mom pirsu tako da ne pomislim da ovoga puta neće proći proći će, opet će im proći ali hej, ja ipak više nisam ovdje ja kisnem na svom balkonu crna sama i sama ću i ostati vi mi ništa ne značite * zašto me uvijek pokušate prisvojiti, iako me uopće ne kontate iako vam nisam ni važna vi bi to tako sa svakim samo da budete bar malo sigurniji u ovaj svijet ali ja, ja sam kondenzirani revolt ja nikome ne služim da bude sigurniji ja nikome ništa neću potvrđivati! vi, vi trebate malo ljubavi, a ja, ja trebam smrtonosnu pjesmu kako ne kužite da nismo iz iste dimenzije! vama je dovoljno da vas poljubim a my wild love sluša kako joj pričam o tome kako svi oni radije biraju sigurnost pa me poslije sakati kad poželi mrak za nas kad mi dopušta da joj mirišem kovrče ali me stalno pušta, pušta me da kvarim, da odigram loše, da paničarim smije se dok me pušta, meni a vi, zašto mislite da ću se ikad više vratiti? pa pazite: ja uopće ne mislim da ću ostati s onima koje volim najviše koje jedine volim! uopće ne računam na zajedništva iako nam je ovako jebeno zajedno! ne računam na sutra, ne vjerujem ni u šta, ni u kog, osim u crnjak, u bed, u teške, opterećene stihove crnih dečaka iz malih crnih gradova iz crnih država osim toga ništa više nije važno, ni vi postoji još samo ono bivše panonsko more, na čijem dnu sada zalaze zvijezde liče na krijesnice (ako nije obrnuto) stare bake predu pamučnu maglu ptice u zoru mirišu po polju ili ono po njima dok uzlijeću ispred prednjeg stakla automobila za kojim plaču pobačena panonska djeca iz naših najnježnijih snova vrište i odjekuju u mojim pjesmama |