i need someone and who doesn't need me
sjedim na balkonu golih nogu, danas je oblačno
i podnosim samo ovu javorovu krošnju oko mene
i kišu
kava u crvenoj šalici se hladi
gledam se
koža mi prvi puta u životu
tamni
možda postajem ciganče
tetovaža mi prvi puta izgleda onako kako treba
duboko
poderana stara majica s pistolsima
jedino je što mi se danas nosi
čitam ovih dana
da je možda moguće da svu svoju strast potrošiš na umjetnost
pa ti je ne ostane za ljude!
čitam i šutim, ovih dana u glavi mi je muk
da me zaštiti
tebe, tebe nema kom nisam prepričala
nasrtljivo
i naprasno
sori
sad kad sam crna znam što mi je činiti
ovdje uvijek moram bar se malo prerasti:
sustav me izda jer
tu više nisam samo ja važna
tu njihove depresije i neuspjesi
na moj račun idu
u ovom stanu koji sam ja zauvijek okovala u makove
a zapravo samo kisne pod jednim sirotinjskim javorom
svaka moja lavlja kost
dira tuđe tuge, i nikada ih ne mogu zaboraviti!
moram ih zauvijek krpati
pričama i željama
jer ovdje neki
još samo od mojih želja zapravo i
žive
pa ovdje moje ludosti ne znam više samo tebi posvetiti
ovdje se sjetim:
tebi je u krvi
gitara preko ramena
tebi je u krvi
naći prvu ljubav!
a ja...
ja sam
netko tko u genima uopće nema
ljubavnu priču
*
i zato će je biti stvarno sjebano
jednom ispričati...
to me tjera na smijeh, onakav kakav je bio tvoj one noći
*
smiješno je, nekako zaljubljeno i bolesno, ali
utroba mi se raspada, peče, jebe me
podsjeća me da se nekim navikama
moramo otimati i rukama i nogama
i da nije dovoljno okrenuti se prema zidu, prema svom licu u tamnom zrcalu, okrenuti im svima leđa,
jer će učiniti ono što bi svatko: pitati što je, okrenuti me natrag, ugurati mi pivo u ruku, naručiti još jedno, a neki od njih i priljubiti usne uz moj vrat, jače mi stegnuti rame
očnjake približiti mojim ustima, mom pirsu
tako da ne pomislim da ovoga puta neće proći
proći će, opet će im proći
ali hej, ja ipak
više nisam ovdje
ja kisnem na svom balkonu
crna
sama
i sama ću i ostati
vi mi ništa ne značite
*
zašto me uvijek pokušate prisvojiti, iako me uopće ne kontate
iako vam nisam ni važna
vi bi to tako sa svakim
samo da budete bar malo sigurniji
u ovaj svijet
ali ja, ja sam kondenzirani revolt
ja nikome ne služim
da bude sigurniji
ja nikome ništa
neću potvrđivati!
vi, vi trebate malo ljubavi, a ja, ja trebam
smrtonosnu pjesmu
kako ne kužite da nismo
iz iste dimenzije!
vama je dovoljno
da vas poljubim
a my wild love sluša kako joj pričam
o tome kako svi oni radije biraju sigurnost
pa me poslije sakati
kad poželi mrak
za nas
kad mi dopušta da joj mirišem kovrče
ali me stalno
pušta, pušta
me
da kvarim, da odigram loše, da paničarim
smije se dok me pušta, meni
a vi,
zašto mislite da ću se ikad više vratiti?
pa
pazite: ja uopće ne mislim
da ću ostati s onima koje volim najviše
koje jedine volim! uopće ne računam
na zajedništva
iako nam je ovako jebeno
zajedno!
ne računam na sutra, ne vjerujem ni u šta, ni u kog,
osim u crnjak, u bed, u teške, opterećene stihove
crnih dečaka
iz malih crnih gradova
iz crnih država
osim toga
ništa više nije važno, ni vi
postoji još samo ono bivše panonsko more, na čijem dnu sada zalaze zvijezde
liče na krijesnice
(ako nije obrnuto)
stare bake predu pamučnu maglu
ptice u zoru mirišu po polju
ili ono po njima
dok uzlijeću ispred prednjeg stakla automobila
za kojim plaču pobačena panonska djeca
iz naših najnježnijih snova
vrište
i odjekuju u mojim pjesmama
Post je objavljen 22.07.2012. u 23:37 sati.