|
ljubav na nebo može i sama
proljeće teško i gusto prelazi u ljeto a ja baš ne puštam nego pretjerujem i nikako da zašutim, progutam knedlu odustanem ili napišem * da ne zaboravim- da nije lako znati što je stvarno sve me vara ali naivno se i dalje ne osjećam prevareno: (shvaćate, ne znam više... mogla sam pisati raspadnuta prije par dana, mogla sam reći da čitavo ovo vrijeme samo čekam destrukciju nešto što mi, kao, miriše na mene nešto više nešto istinitije, ali nisam, jer fizički nisam mogla prosipati bijesnu bujicu opet o mračnim skvotovima o ljudima kojima nije stalo i o meni koja srljam zamračiti svijest odigrati priču iscrpiti se dok samo duboko u sebi osjećam: šteta, ipak mi nije svejedno i stvarno možda i mogu živjeti ondje gdje gubim stare navike, bez da mi nove išta jamče, možda mogu i pritom zauvijek ne znati je li istina) nije lako znati što je stvarno al gle, događaji ionako ne postoje, osim kad ih se piše a ja se nikad ne osjećam prevareno zato umjesto osrednjih crnjaka, eto mojih zabluda, koje furam ovog proljeća i ne znam, zapravo, ali kao da mi dobro stoje * prva, kad sam slomljeno mislila da je sa mnom preopasno (i da radije neće-) opet smo bili zadnji za mokrim stolom svatko za sebe nemiran, neka privatna strahovanja od prosjeka, ili od neuspjeha, ali tako zajedno bilo je mirno priznali smo i poraze: kakva god da se čuda događaju u glavama, na ekranima, u pričama, u osjetilima paralelni svjetovi ujutro se budiš jednak i opet... bi trebao biti normalan i jesi donekle... ej, uspjeli smo se zajebavati s onim što nam je najteže: malo si dotakao magiju, dečko, sad uredno sudjeluj u prihvatljivome rekli smo si baš to što je najgore * onda, jedna s lavom one večeri, u koju sam otišla snažna ali usamljena dolazila su i neka prastara pretjerivanja sada mirno i prirodno: sudarala sam se s lavom, pomalo namjerno, samo u ime nekih svojih starih muka i činjenice da mu sada mogu plesati uz bok, dodirivati ramena i šaptati šale i ne ubiti tuđe slobode ni sebe (jer tuđe slobode zapravo nikada ne možemo ubiti) zapravo nije to odustajanje od magije tada sam mislila možda će mi se griva ispreplesti s njegovom, možda će nam se ruke slijepiti i ostati tako, možda se sve uvijek zapravo dogodi negdje paralelno, ili ciklično, a možda i oboje sve je moguće i sve mi je jedno * ona maestralna, u noći kad sam pustila wolf like me i nitko nije skužio jutro poslije ostalo je perje u kosi, iza uha, ukradeno vratit ću ti ga, iznenadit ću te, izvući ću ga iz džepa jednom... kao slučajno tada sam, u gradiću u kojem sam već jednom izgubila razum mirno krala reakcije koje bi trebale biti njene i smiješila se kad bi ona trebala u majicu pohranila toplo popodne koje je, zapravo, izvan moje glave, potpuno njeno nije me briga za apsurde, i ne moram ništa reći, kao da mi je cijelo vrijeme jasno da ti ionako postojiš samo jer te ne znam prešutjeti * i ova, posljednja, kad vidim da si potpuno njihov i svoj i kad se tome radujem jer baš zbog toga osjećam našu vibru, ali na jedan skroz poremećen način nije uopće bitno postoji li zaista otvaraju mi se prostori moji kao ono nedavno, kad sam se probudila prije boga vrag još nije bio ni zaspao trčala kupala se pila crnu kafu skužila da znam gdje je taj mir: uvijek tu prije jutra i let everything go samo se plašim, i pjesma će prestati ako se smirimo |