|
najlepše pevaju zablude
kaže mi to mateja te noći, koju sam jedva preživjela koju sam morala zaboraviti umjesto da s njom živim. bilo je sve valjda zbog tih nekoliko nedjelja, koje su tako malo ličile na one beznadne i prazne i stvorene za pisanje, ne, ja sam vrtila zajebano dobre filmove furala sam divljinu brijala na rijeke i blues, na afriku, na mokru odjeću i na neko djetinjstvo koje opet smijem otkriti, ali usput sam pretjerala, jer sam u žurbi zabrijala i na romantiku zapravo užasno sam na nju zabrijala na blaženu sreću u kasno predvečerje, uz cirkus, tople rakije i priču koja se gle, mora sada rastvoriti pred nama i prešla mirno sve one korake do bestraga te noći kad su zablude, kaže mateja, najlepše pevale za sutradan ujutro sačuvala sam u bisagama suvenire noseve tužnih klaunova, zvečke tužnih svirača za još jednu poraženu priču nas, tužnih ljubavnica koje sve rade, i najgore i najbolje, samo jer se ne znaju vezati koje rade samo, i sve na što zabriju * kaže mateja, tako mi živimo ali kako da onda izdržimo? kako da se ne rasprsnemo, ne raspadnemo, jednom kad pomislimo jebote ovog puta ne mogu podnijeti više ni jedan stih koji veliča beznadno kako da nas svi ne zamrze jer ništa ne znamo procijeniti i ne znamo pustiti na miru ni jednu svoju malu zabludu! ja sam te noći nabijala to sve psovala o nježnosti i ubijala samu sebe prikucavala se na križeve brojala minute da budem sigurna koliki je to razmak, koji dijeli suspregnutu toplinu predvečerja i tren kad mali noćni demoni izlaze, okače mi se na leđa i ne daju da budem bolja od same sebe one čija priča opet, opet gubi jebiga, na poeziji ovog puta uopće ne želim pobijediti * meni pomaže kad se sjetim da sam zemlja kad zabrijem na vlastitu volju iskonsku i smirenu ondje gdje nema ničeg, zrak treperi od mogućnosti, svačije vibracije pokazuju milijun naličja energija i ja ne znam prema kojoj težiti, sjetim se vlastite volje, utrobe, vjere, neke tvrdoglave čvrstoće zbog koje za svaku nesigurnost, imam jednu svoju sigurnost i za svaki strah, imam jednu svoju ravnicu u glavi i za svaku zabludu, imam pjesmu koju mrzim ali ju pišem ja sam uvijek temeljita do smrti * neki dan ujutro u tramvaju ciganke su se okretale fiksirale poglede na moje ruke i prodirale mi u oči prije nego su otišle, onako polugole, nijeme ali direktne i ostavile me a da ni ne znaju da su me otvorile svojom pažnjom kao treće oko koje ovih dana reagira jer sve je nezamaskirano i sve ide bez stajanja, od krvi do utjeha ništa me ne štedi i ja sve podnosim kao da i ne znam drugačije nego u rebra u želudac u mišiće jer ne znam više je li mi srce u sred grudi |
|
don't ever tell anybody anything
ej izgubljeni dječaci, opet sam uradila grešku opet sam vam se nadala opet sam napala vaše planove htjela protiv onog zbog čeg vas i volim * vi s kojima je sve kratko i nestabilno i ne jamčite ništa, a čitavo ste to vrijeme mirni sami sa sobom vi kojima je ostalo neko ravničarsko razvlačenje u glasu i puni džepovi priča o magičnim biljkama, o večerama s izdajicama i o obiteljskim dramama (a sve to za neko dobro, za ovo dobro, tu šta je pred vama) i ona o nebu koje je na sred rijeke postalo čisto svjetlo milijun zvijezda * vi koji ste si je okej koji brijete na snove i droge i sve kužite vi s kojima sam jedne večeri bila na mississipiju, kad smo pecali ogromni mjesec i ko školski drugovi kužili se do kosti, i odonda ne spavam kako treba a vi ste shvatili i na vrijeme se povlačite vas prate ljutiti slonovi koji ne znaju treba li se vratiti krdu vi koji u ruksaku furate demone * vi s kojima ostajem bez ijednog asa u rukavu vi s kojima se ne može živjeti ej izgubljeni dječaci, ne smijem nikad od vas više ništa očekivati jer vas ni nema i ne možete postojati za mene kao što ne znam postoje li sva ona ravničarska sela u kojima ionako nema odjeka * sori, dječaku, što te nisam prešutila i nadam se da osim mene nema ranjenih još se samo treba snaći, kad se iznova raziđemo prije vremena i kad vučem noge, i praznina raste, i raste, i raste... ali neka, jebiga, i can dream again ti samo izdrži to što pišem a to što pišem naplaćuje mi se stostruko ako me jednom ne bude to je jer sam svu snagu ostavila tu gdje sam pisala o ovom ovom čega nema |