|
sori ali ova će biti
najlošija kad prođe noć i životinjski grijesi, a ti se nisi izvukao, sve ide samo nizbrdo, ostaje samo odlazak gradom koji se budi a trauma se sliježe na još vlažnu travu kad te jutro zatekne a nisi se stigao spasiti, nema više nazad, mišići su se raspali, i hejt se uvlači pod kožu srce nikada nije imalo ništa s tim ali najgora je glava, glava ona blokira nemilosrdno ona me rastura i vuče u neku starost u neke neispričane gadosti u neke puteve doma glava me vuče doma i ne mogu ju više podnijeti jer opet smo tu gdje jesmo, tu gdje je previše, gdje je pretjerano gdje je nesigurno gdje se koncepti raščetvore a sve tvoje najtiše i najmekše planove, sada po cesti šutiraju neke tenisice koje liče na tuđe i bijes se prostire umjesto nade drugi se lakše podnose, sve im je okej, mali životi si opraštaju male greške, prespavaju svoje umore, prešute svoje prevare, prepričaju svoje priče, i prebole ljubavi, prebole laži, prebole abortuse, prebole praznine prebole pjesme koje su napisali prebole i svaku, koja nije bila za njih sve prolazi, kažu i oproste si i prebole se * kad nas jutro zatekne loše i u kaosu, ti znaš da više nemamo pravo na povratak ni na žalbu sve smo to sami htjeli pa zbog toga smo ovdje ovu traumu smo sami napravili u ovo vrijeme nitko nije pjesnik i nikome nije stalo i nitko nije straight edge, pred jutro nema hardkora samo treba mirno ponoviti ono što odavno znamo: ne propada svijet kad se ujutro ocrtaju obrisi, izmorene ruke, loš ten i prljava odjeća (ili nečija prisutnost a samo bi bio sam, do ludila sam) potrebno je više ruku i više besmislica i više je ludila potrebno sad kad već ionako jesmo u ovim prljavim birtijama i prljavim dvorištima i prljavim foteljama i sve se odjednom vidi, trebali smo naučiti izlaziti s tim na kraj ti barem poznaješ ovakve ofucane katarze * kad grijesi prođu prije nego si se stigao izvući... samo treba mirno ponoviti: ne propada se zbog ovoga propast je samo u prosjeku mirno ponoviti: sve je to okej i ne drami, moramo samo potrošiti još malo snage da od divljačine opet prijeđemo na doziranje kada ne doziraš, dolaziš do dna, ostaješ izjeden, rastočen, ostaješ samo teška literatura za lake živote kad ne doziraš, samo ostaneš zatvoren u snu, u kristalnom jutru u nepoznatom skvotu u nekakvoj mreži iz koje ne možeš van i nema nikog samo žižak svjetlosti sja iz prozora na vrhu zgrade, ali u snovima se ne dolazi do onog što bi te spasilo zato sad potroši još snage da se saberemo dovoljno da ne zaglavimo ovdje da se ne potrošimo ovdje da nastavimo živjeti lijegati u svježe opranu posteljinu, pisati seminare, piti kratke kave, jesti malo i varati vještije nego sada dozirano pisati, ne reći nikada ono jedino bitno i ne obratiti se nikada onom jedinom bitnom! paziti, tako da uvijek možeš izmaknuti van, uvijek možeš reći: nije ovo najbolje ni najgore od mene al gledaj me sad, ujutro, gledaj me još minutu dok se vučem preko savske i griješim svakim pokretom: nema ničeg, ničeg, ničeg osim najboljeg i najgoreg, baš sve je pretjerano i pisanje, i grijesi, i ovaj umor, umor... ali, vi ionako ne slušate vi, koji u hodu prebolijevate, kako da uopće kažem sori za ovo, kad nikad nisam priznavala da je ovo stvarno, a ja... ja mislim da su svi u krivu ali to nema veze... sa mnom... ionako ne čujete ni mene, ni kako ovo jutro muklo bubnja i pulsira stenje dok mijenja živote i praznine jedne za druge |
|
malo proljetne dubchine
da razbistri misli * stalno srećem onog jednog, ima novu djevojku ali uvijek se izgrlimo kao da nema sutra, kao stari ratni drugovi, (kao da smo zajedno čitavo djetinjstvo skejtali po kvartu i smišljali prve rime ili tako nešto, kao da je neka tajna tamo negdje iza) i uvijek si obećamo neke susrete, neka piva koja će ostati nepopijena neke razgovore (jer možda oboje znamo da propuštamo jedno drugo, ali što s tim?) a ja bi ga samo odvela nekud i zadržala na koji sat, samo da ga pitam za onih par neprežaljivih: za cocktu i rum, za kuhano vino u zimsko jutro na buvljaku, za bajk u vlaku i za prvi skok u more ali osobito jointuje li još uvijek scene, kad je s njom (ili sada uvijek uza sebe ima taj joint pa ga zajedno zapale sve bude kako treba, jer zašto ne bi i ne ostane sve u zraku i u redovima kao što je to kod mene) i pokazuje li i njoj tišinu koju uporno traži, koju uporno mjeri kud god da krene ali kako da ga to ikad pitam? kako, jer nitko ne smije znati koliko pamtim i, (čovječe, koje sranje) koliko pišem nitko ne smije znati da je inspiracija * a možda bi ga zapravo (onako, pomalo ortački, pomalo majčinski) pitala samo jednu stvar, jer samo je ona bitna: je li i ona anarhistica? možete li biti ludi zajedno? * to mi reci, da mogu biti mirnija da izblijede oni sićušni ostaci sumnje u mojim očima koje slabo znam sakriti kad te sretnem u tri ujutro pa se na sred praznog križanja tapšemo po ramenu, dajemo si pet i veselimo se jer ovaj je svijet ovih dana tako mal znaš da je mal jer dakota i ja istu knjigu izvadimo iz torbe, i onda kratki spoj kao šta je ovo s nama znaš da je mal jer je puno vukova u pjesmama u zadnje vrijeme toliko da se zapitaš zar stvarno nitko od nas ne spava mirno znaš da je mal kad sretneš one koje nikad nisi znao prešutjeti i one kojima ne znaš šutjeti pa im umireš u mislima bez da si tražio dozvolu znaš da je mal po tom koliko se tada zbuniš jer odjednom nisi siguran je li ovo još uvijek pjesma ili smo nekako prešli sve rubove * obično ništa ne valja ali nekad je svijet mal i tako lako savladiv kao recimo kad vlada kaos (jer se događa sve ili ništa) i onda kad pitam onu svoju redovnu, na koju uvijek mora ići isti odgovor jer to je mantra makar morao prije tog progutati knedlu ili neki tužni udah kad pitam: hoće li sve biti u redu? m. mrzi kad mora reći da hoće (jer...) jer, obje znamo, bit će u neredu ali bit će to je ono što trebam čuti, i zato uvijek pitam, da me podsjetite da mi ipak uvijek budemo |
|
ne, nisam dobro i, srećom,
nije izlečivo ovih dana i ja hejtujem i ne vjerujem ništa manje od ove razbijačine, od ovog mračnjaka ovih dana sam opet u zenu svatko se mora sam pobrinuti za svoj mir nije ni tamno ni svjetlo, kaže dakota da je sve emotivno kad ja umirem i nametljivo se ne mogu prešutjeti * pazi super stvar što je bila te večeri: jedan bivši klinac priča kako i on odlazi iz provincije, da podučava gitaru starijima od sebe i živi s djevojkom, i kada svima u krugu priča kako smo nekad davno hodali, iako nismo ja kimam i smiješim se jer nešto se nevjerojatno dogodilo jer dečko je to zamislio! zamislio! i sada uvjereno prepričava zamišljenu priču! gledam kako je neko staro maštanje postalo stvarna priča i kako ja sudjelujem! jer ne mogu pokvariti kada mi se pred očima stvarnost odjednom mijenja i ne liči na samu sebe nego je onakva kakva je nekada (nekome) trebala biti! * a vrapca, ja ga odonda vidim na svakom koraku, u svakom dječaku u onom što se smije očima tamo pred ogledalom kod frizerke, dok ga ekipa čeka da direkt iz salona otrče na nogomet u ovom iz mojih snova, iz najzelenijeg, najstaklenijeg gradića iz sjećanja u ovom što mi podlo šapuće na uho (ja volim te mračne albume u kojima je sve dolje, i ispod i braniš se od samog sebe čitave noći) svugdje vidim vrapčeve stihove i tajac pred kraj pjesme (pa mi stvarnost liči na neke mogućnosti kao kažem si: ne daj se zavarati, ni ovaj vrabac vjerojatno nije ni slutio da bi čitavo to vrijeme mogao zapravo ostati na pravom tragu) * vidiš, ja bi uvijek trebala biti puno pametnija i prije nego se vratim doma, tamo u onaj gradić mašte, među svoja sjećanja trebala bi meditirati, ponavljati dionice ritmova u glavi, neki down tempo, trebala bi navući krinolinu, i pogledati u pod pomoliti se svojim čudovištima da ostanem prazna, mirna i sigurna ali ja umjesto toga uvijek, uvijek, pišem pjesmu i zato dolazim ukleta i zaluđena, zato me uvijek takvu vidiš! vidiš onu koja, bez tebe, bez ikog, čeka na rubu da se stih odroni i da me snaga napokon izda ona koja ti je mahnila, bila je ona koja je od umora (previše ljudi na pravom mjestu, previše želja da se priče ispričaju do kraja previše zahtjeva da se prepusti naprasnom dizanju isprane atmosfere da se samo snađe, a ne nađe) stvorila mali vakuum oko sebe, dovoljan da u jednom nepotrebnom balu prosječnih protokola učini jedan potrebni, umorni, ali svoj, svoj udah jer jedini ti kojem sam mahnila je ovaj ti iz teksta * ja sam povjerovala vrapcima što rokaju carski i tuđim izmišljenim sjećanjima i nisam ih upitala „stani malo dođi k sebi“ stvar je u tome, oni su toliko kod sebe da ih stvarnost ne mijenja nego oni mijenjaju nju možda sam zato i tebi te noći mahnula nehotice živjela tekst bila ja, makar nestvarna makar su me poslije ovi drugi prosječni samljeli i prožvakali, da me nauče da neke kodove moram poštovati! * neka ekipa, dug je put kući ... ujutro pali se gajbi stanje uma tišina ... |