ne, nisam dobro i, srećom,
nije izlečivo
ovih dana i ja hejtujem
i ne vjerujem
ništa manje od ove razbijačine, od ovog mračnjaka
ovih dana sam opet u zenu
svatko se mora sam pobrinuti
za svoj mir
nije ni tamno ni svjetlo, kaže dakota da je sve emotivno
kad ja umirem
i nametljivo se
ne mogu prešutjeti
*
pazi super stvar
što je bila te večeri:
jedan bivši klinac priča kako i on odlazi iz provincije, da podučava gitaru starijima od sebe
i živi s djevojkom,
i kada svima u krugu priča kako smo nekad davno hodali, iako nismo
ja kimam i smiješim se
jer nešto se nevjerojatno dogodilo
jer dečko je to zamislio! zamislio!
i sada uvjereno prepričava
zamišljenu priču!
gledam kako je neko staro maštanje
postalo stvarna priča
i kako ja sudjelujem!
jer ne mogu pokvariti
kada mi se pred očima stvarnost odjednom
mijenja
i ne liči na samu sebe
nego je onakva
kakva je nekada (nekome) trebala biti!
*
a vrapca, ja ga odonda vidim na svakom koraku, u svakom dječaku
u onom što se smije očima tamo pred ogledalom kod frizerke, dok ga ekipa čeka da direkt iz salona otrče na nogomet
u ovom iz mojih snova, iz najzelenijeg, najstaklenijeg gradića iz sjećanja
u ovom što mi podlo šapuće na uho
(ja volim te mračne albume u kojima je sve dolje, i ispod
i braniš se od samog sebe čitave noći)
svugdje vidim vrapčeve stihove
i tajac pred kraj pjesme
(pa mi stvarnost liči na neke mogućnosti
kao kažem si: ne daj se zavarati, ni ovaj vrabac vjerojatno nije ni slutio da bi čitavo to vrijeme mogao zapravo ostati
na pravom tragu)
*
vidiš, ja bi uvijek trebala biti puno pametnija i prije nego se vratim doma,
tamo u onaj gradić mašte, među svoja sjećanja
trebala bi meditirati, ponavljati dionice ritmova u glavi, neki down tempo,
trebala bi navući krinolinu, i pogledati u pod
pomoliti se svojim čudovištima
da ostanem prazna, mirna i sigurna
ali ja umjesto toga
uvijek, uvijek,
pišem pjesmu
i zato dolazim ukleta i zaluđena, zato me uvijek takvu vidiš!
vidiš onu koja,
bez tebe, bez ikog,
čeka na rubu
da se stih odroni
i da me snaga napokon
izda
ona koja ti je mahnila, bila je ona koja je od umora
(previše ljudi na pravom mjestu, previše želja da se priče ispričaju do kraja
previše zahtjeva da se prepusti
naprasnom dizanju isprane atmosfere
da se samo snađe,
a ne nađe)
stvorila mali vakuum oko sebe, dovoljan da u jednom nepotrebnom balu prosječnih protokola
učini jedan potrebni, umorni, ali svoj, svoj
udah
jer jedini ti kojem sam mahnila
je ovaj ti iz teksta
*
ja sam povjerovala vrapcima što rokaju carski
i tuđim izmišljenim sjećanjima
i nisam ih upitala
„stani malo
dođi k sebi“
stvar je u tome, oni su toliko kod sebe
da ih stvarnost ne mijenja
nego oni mijenjaju nju
možda sam zato
i tebi te noći mahnula
nehotice živjela tekst
bila ja, makar nestvarna
makar su me poslije ovi drugi prosječni samljeli
i prožvakali, da me nauče da neke kodove
moram poštovati!
*
neka ekipa, dug je put kući
...
ujutro pali se gajbi
stanje uma tišina
...
Post je objavljen 10.04.2012. u 13:46 sati.