|
ne, nisam dobro i, srećom,
nije izlečivo ovih dana i ja hejtujem i ne vjerujem ništa manje od ove razbijačine, od ovog mračnjaka ovih dana sam opet u zenu svatko se mora sam pobrinuti za svoj mir nije ni tamno ni svjetlo, kaže dakota da je sve emotivno kad ja umirem i nametljivo se ne mogu prešutjeti * pazi super stvar što je bila te večeri: jedan bivši klinac priča kako i on odlazi iz provincije, da podučava gitaru starijima od sebe i živi s djevojkom, i kada svima u krugu priča kako smo nekad davno hodali, iako nismo ja kimam i smiješim se jer nešto se nevjerojatno dogodilo jer dečko je to zamislio! zamislio! i sada uvjereno prepričava zamišljenu priču! gledam kako je neko staro maštanje postalo stvarna priča i kako ja sudjelujem! jer ne mogu pokvariti kada mi se pred očima stvarnost odjednom mijenja i ne liči na samu sebe nego je onakva kakva je nekada (nekome) trebala biti! * a vrapca, ja ga odonda vidim na svakom koraku, u svakom dječaku u onom što se smije očima tamo pred ogledalom kod frizerke, dok ga ekipa čeka da direkt iz salona otrče na nogomet u ovom iz mojih snova, iz najzelenijeg, najstaklenijeg gradića iz sjećanja u ovom što mi podlo šapuće na uho (ja volim te mračne albume u kojima je sve dolje, i ispod i braniš se od samog sebe čitave noći) svugdje vidim vrapčeve stihove i tajac pred kraj pjesme (pa mi stvarnost liči na neke mogućnosti kao kažem si: ne daj se zavarati, ni ovaj vrabac vjerojatno nije ni slutio da bi čitavo to vrijeme mogao zapravo ostati na pravom tragu) * vidiš, ja bi uvijek trebala biti puno pametnija i prije nego se vratim doma, tamo u onaj gradić mašte, među svoja sjećanja trebala bi meditirati, ponavljati dionice ritmova u glavi, neki down tempo, trebala bi navući krinolinu, i pogledati u pod pomoliti se svojim čudovištima da ostanem prazna, mirna i sigurna ali ja umjesto toga uvijek, uvijek, pišem pjesmu i zato dolazim ukleta i zaluđena, zato me uvijek takvu vidiš! vidiš onu koja, bez tebe, bez ikog, čeka na rubu da se stih odroni i da me snaga napokon izda ona koja ti je mahnila, bila je ona koja je od umora (previše ljudi na pravom mjestu, previše želja da se priče ispričaju do kraja previše zahtjeva da se prepusti naprasnom dizanju isprane atmosfere da se samo snađe, a ne nađe) stvorila mali vakuum oko sebe, dovoljan da u jednom nepotrebnom balu prosječnih protokola učini jedan potrebni, umorni, ali svoj, svoj udah jer jedini ti kojem sam mahnila je ovaj ti iz teksta * ja sam povjerovala vrapcima što rokaju carski i tuđim izmišljenim sjećanjima i nisam ih upitala „stani malo dođi k sebi“ stvar je u tome, oni su toliko kod sebe da ih stvarnost ne mijenja nego oni mijenjaju nju možda sam zato i tebi te noći mahnula nehotice živjela tekst bila ja, makar nestvarna makar su me poslije ovi drugi prosječni samljeli i prožvakali, da me nauče da neke kodove moram poštovati! * neka ekipa, dug je put kući ... ujutro pali se gajbi stanje uma tišina ... |