|
malo proljetne dubchine
da razbistri misli * stalno srećem onog jednog, ima novu djevojku ali uvijek se izgrlimo kao da nema sutra, kao stari ratni drugovi, (kao da smo zajedno čitavo djetinjstvo skejtali po kvartu i smišljali prve rime ili tako nešto, kao da je neka tajna tamo negdje iza) i uvijek si obećamo neke susrete, neka piva koja će ostati nepopijena neke razgovore (jer možda oboje znamo da propuštamo jedno drugo, ali što s tim?) a ja bi ga samo odvela nekud i zadržala na koji sat, samo da ga pitam za onih par neprežaljivih: za cocktu i rum, za kuhano vino u zimsko jutro na buvljaku, za bajk u vlaku i za prvi skok u more ali osobito jointuje li još uvijek scene, kad je s njom (ili sada uvijek uza sebe ima taj joint pa ga zajedno zapale sve bude kako treba, jer zašto ne bi i ne ostane sve u zraku i u redovima kao što je to kod mene) i pokazuje li i njoj tišinu koju uporno traži, koju uporno mjeri kud god da krene ali kako da ga to ikad pitam? kako, jer nitko ne smije znati koliko pamtim i, (čovječe, koje sranje) koliko pišem nitko ne smije znati da je inspiracija * a možda bi ga zapravo (onako, pomalo ortački, pomalo majčinski) pitala samo jednu stvar, jer samo je ona bitna: je li i ona anarhistica? možete li biti ludi zajedno? * to mi reci, da mogu biti mirnija da izblijede oni sićušni ostaci sumnje u mojim očima koje slabo znam sakriti kad te sretnem u tri ujutro pa se na sred praznog križanja tapšemo po ramenu, dajemo si pet i veselimo se jer ovaj je svijet ovih dana tako mal znaš da je mal jer dakota i ja istu knjigu izvadimo iz torbe, i onda kratki spoj kao šta je ovo s nama znaš da je mal jer je puno vukova u pjesmama u zadnje vrijeme toliko da se zapitaš zar stvarno nitko od nas ne spava mirno znaš da je mal kad sretneš one koje nikad nisi znao prešutjeti i one kojima ne znaš šutjeti pa im umireš u mislima bez da si tražio dozvolu znaš da je mal po tom koliko se tada zbuniš jer odjednom nisi siguran je li ovo još uvijek pjesma ili smo nekako prešli sve rubove * obično ništa ne valja ali nekad je svijet mal i tako lako savladiv kao recimo kad vlada kaos (jer se događa sve ili ništa) i onda kad pitam onu svoju redovnu, na koju uvijek mora ići isti odgovor jer to je mantra makar morao prije tog progutati knedlu ili neki tužni udah kad pitam: hoće li sve biti u redu? m. mrzi kad mora reći da hoće (jer...) jer, obje znamo, bit će u neredu ali bit će to je ono što trebam čuti, i zato uvijek pitam, da me podsjetite da mi ipak uvijek budemo |