malo proljetne dubchine
da razbistri misli
*
stalno srećem onog jednog,
ima novu djevojku ali uvijek se izgrlimo kao da nema sutra,
kao stari ratni drugovi,
(kao da smo zajedno čitavo djetinjstvo skejtali po kvartu
i smišljali prve rime
ili tako nešto, kao da je neka tajna tamo negdje iza)
i uvijek si obećamo neke susrete, neka piva koja će ostati nepopijena
neke razgovore
(jer možda oboje znamo da propuštamo jedno drugo, ali
što s tim?)
a ja bi ga samo odvela nekud i zadržala na koji sat,
samo da ga pitam
za onih par neprežaljivih:
za cocktu i rum, za kuhano vino u zimsko jutro na buvljaku, za bajk u vlaku i za prvi skok u more
ali osobito
jointuje li još uvijek scene, kad je s njom
(ili sada uvijek uza sebe ima taj joint
pa ga zajedno zapale
sve bude kako treba, jer zašto ne bi
i ne ostane sve u zraku i u redovima
kao što je to kod mene)
i pokazuje li i njoj tišinu koju uporno traži, koju uporno mjeri
kud god da krene
ali kako da ga to ikad pitam?
kako, jer nitko ne smije znati
koliko pamtim
i, (čovječe, koje sranje)
koliko pišem
nitko ne smije znati
da je inspiracija
*
a možda bi ga zapravo (onako, pomalo ortački, pomalo majčinski) pitala samo jednu stvar, jer samo je ona bitna:
je li i ona
anarhistica?
možete li biti ludi zajedno?
*
to mi reci, da mogu biti mirnija
da izblijede oni sićušni ostaci sumnje u mojim očima
koje slabo znam sakriti
kad te sretnem u tri ujutro pa se na sred praznog križanja
tapšemo po ramenu, dajemo si pet i veselimo se
jer ovaj je svijet ovih dana
tako mal
znaš da je mal
jer dakota i ja istu knjigu izvadimo iz torbe, i onda kratki spoj kao
šta je ovo
s nama
znaš da je mal
jer je puno vukova u pjesmama u zadnje vrijeme
toliko da se zapitaš
zar stvarno nitko od nas
ne spava mirno
znaš da je mal
kad sretneš one koje nikad nisi znao prešutjeti
i one kojima ne znaš šutjeti
pa im umireš
u mislima
bez da si tražio dozvolu
znaš da je mal po tom koliko se tada zbuniš
jer odjednom nisi siguran
je li ovo još uvijek pjesma
ili smo nekako prešli
sve rubove
*
obično ništa ne valja ali
nekad je svijet mal
i tako lako savladiv
kao recimo kad vlada kaos
(jer se događa sve ili ništa)
i onda kad pitam onu svoju redovnu, na koju uvijek mora ići isti odgovor
jer to je mantra
makar morao prije tog progutati knedlu
ili neki tužni udah
kad pitam: hoće li sve biti u redu?
m. mrzi kad mora reći da hoće
(jer...)
jer, obje znamo, bit će u neredu
ali bit će
to je ono što trebam čuti, i zato uvijek pitam,
da me podsjetite da mi ipak uvijek
budemo
Post je objavljen 12.04.2012. u 12:56 sati.