sori ali ova će biti
najlošija
kad prođe noć i životinjski grijesi, a ti se nisi izvukao,
sve ide samo nizbrdo, ostaje samo odlazak gradom koji se budi
a trauma se sliježe
na još vlažnu travu
kad te jutro zatekne a nisi se stigao spasiti,
nema više nazad, mišići su se raspali, i hejt se uvlači pod kožu
srce nikada nije imalo ništa s tim
ali najgora je glava,
glava
ona blokira nemilosrdno
ona me rastura i vuče u neku starost u neke neispričane gadosti u neke puteve doma
glava me vuče doma
i ne mogu ju više podnijeti
jer opet smo tu gdje jesmo, tu gdje je previše, gdje je pretjerano
gdje je nesigurno
gdje se koncepti raščetvore
a sve tvoje najtiše i najmekše planove,
sada po cesti šutiraju neke tenisice koje liče na tuđe
i bijes se prostire
umjesto nade
drugi se lakše podnose,
sve im je okej,
mali životi si opraštaju male greške, prespavaju svoje umore, prešute svoje prevare, prepričaju svoje priče, i prebole ljubavi, prebole laži, prebole abortuse, prebole
praznine
prebole pjesme
koje su napisali
prebole i svaku, koja nije bila za njih
sve prolazi, kažu
i oproste si
i prebole se
*
kad nas jutro zatekne loše i u kaosu,
ti znaš da više nemamo pravo na povratak ni na žalbu
sve smo to sami htjeli
pa zbog toga smo ovdje
ovu traumu smo sami napravili
u ovo vrijeme nitko nije pjesnik i nikome nije stalo i nitko nije straight edge, pred jutro nema hardkora
samo treba mirno ponoviti ono što odavno znamo: ne propada svijet
kad se ujutro ocrtaju obrisi, izmorene ruke, loš ten i prljava odjeća
(ili nečija prisutnost
a samo bi bio sam, do ludila sam)
potrebno je više ruku i više besmislica i više je ludila potrebno
sad kad već ionako jesmo u ovim prljavim birtijama i prljavim dvorištima i prljavim foteljama i sve se odjednom vidi, trebali smo naučiti izlaziti s tim na kraj
ti barem poznaješ
ovakve ofucane katarze
*
kad grijesi prođu prije nego si se stigao izvući...
samo treba mirno ponoviti: ne propada se zbog ovoga
propast je samo u prosjeku
mirno ponoviti:
sve je to okej i ne drami, moramo samo potrošiti još malo snage
da od divljačine opet
prijeđemo na doziranje
kada ne doziraš, dolaziš do dna,
ostaješ izjeden, rastočen, ostaješ samo teška literatura
za lake živote
kad ne doziraš, samo ostaneš
zatvoren u snu, u kristalnom jutru u nepoznatom skvotu u nekakvoj mreži iz koje ne možeš van i nema nikog
samo žižak svjetlosti sja iz prozora na vrhu zgrade, ali u snovima se ne dolazi do onog
što bi te spasilo
zato sad potroši još snage da se saberemo dovoljno da
ne zaglavimo ovdje
da se ne potrošimo ovdje
da nastavimo živjeti
lijegati u svježe opranu posteljinu, pisati seminare, piti kratke kave, jesti malo
i varati vještije
nego sada
dozirano pisati,
ne reći nikada ono jedino bitno
i ne obratiti se nikada
onom jedinom bitnom!
paziti, tako da uvijek možeš izmaknuti
van, uvijek možeš reći:
nije ovo najbolje
ni najgore od mene
al gledaj me sad, ujutro, gledaj me još minutu
dok se vučem preko savske i griješim svakim pokretom:
nema ničeg, ničeg,
ničeg osim najboljeg i najgoreg,
baš sve je
pretjerano
i pisanje, i grijesi, i ovaj umor, umor...
ali, vi ionako
ne slušate
vi, koji u hodu prebolijevate,
kako da uopće kažem
sori za ovo, kad nikad nisam priznavala
da je ovo stvarno, a ja...
ja mislim da su svi u krivu ali to nema veze...
sa mnom...
ionako ne čujete ni mene,
ni kako ovo jutro muklo bubnja i pulsira
stenje dok mijenja živote i praznine
jedne za druge
Post je objavljen 28.04.2012. u 23:38 sati.