|
samo mi se nakratko učinilo da-
nešto me progoni nešto nas progoni zbog nečega ćemo podivljati proljetni mjesec se okreće, ne vidim ga ali čujem muziku i osjećam nas kako trčimo divljački kroz močvare vidim nas kako se grebemo nešto će se dogoditi netko će poludjeti nagutali smo se ludih gljiva, popušili smo sve smotuljke koje smo nosili ispod vratova zapleli smo sve prošlosti u talismane hoće li pasti kiša? ili će noć ostati kristalna kao što je bila kada su neki dredovi pričali o straight edgeu, ranjavali me, odlazili u planine kristalna kakvu čekam da budeš ti, poludjeli dječak koji izlazi iz svoje kože i čekam, što će biti ja imam crne slutnje ovog proljeća, nekako ne znam hoću li preživjeti hoće li preživjeti crne šare na mojoj ruci, dugi pramenovi oštećene kose sve to što čeka da jednom bude opušteno, lagodno, sraslo, a da ja budem negdje drugdje u mislima, u sebi, u tebi za sad još krpam, kompliciram, slažem imam crne slutnje da neće biti da nećemo preživjeti ovo proljeće htjela bi da bol bude toliko jaka da padnem u san u kojem je ta noć, pun mjesec, kristalna, kišna, nije bitno, ništa nije bitno, nikad nisam zapravo marila možda će sve biti mirno možda smo to zapravo mi |
|
kao sori, nekako sam prazan
mene uvijek u nevrijeme stignu moje priče, ovih par koje imam i uvijek vučem bisage pune, a ruke prazne (valjda za poeziju da ju bolje čujem, kako pada) ova je majčina, i opet je zapravo nema stvar je u tome, da meni mama nikad nije ispričala svoju ljubavnu priču (ako ju je uopće imala, ako nije svu svoju ljubav čuvala za mene) i nije mi nikad govorila da se u nekoga trebam zaljubiti kao što obično govore kćerkama, da će me netko usrećiti, ako mi postane dovoljno poznat, ako bude dovoljno prisutan, ako postane svakodnevan, kao što obično pretpostavljaju, nekoga tko će im kupovati parfeme za rođendane, i ruže za valentinovo tko će dolaziti autom po njih da ih odvede na piće zbog koga one više neće željeti nositi suknje kratke do neba, ili izlaziti do jutra, svirati pank ili biti nervozne neprekidno ja sam se sa svojim divljacima snalazila sama prešutno a ona se sa mnom isto oduvijek snalazila sama i prešutno kao što radi sve u životu meni mama nikada nije ni sugerirala kakve bi emocije trebala osjećati prema ikom ona je samo davala (svoje, majčinske, koje nisu slične ničemu drugom i mogu bez uzmaka i zauvijek teći jednosmjerno) i nije me nikad tjerala da pomislim: dunja, moraš ih i ti dati nekome (možda me samo promatrala i pazila) ali ima ta stvar koja joj se omakla, koju me baš ona morala zamoliti, ono što mi je jednom, kad si je dopustila, uplašeno izmantrala: da budem kakva god želim ali da nikad, nikad s nekim ne zaglavim i prije nego sam stigla ovo napisati, istresti (jer mi se oformilo u mislima i nisam mogla van) našla sam se za stolom s njim u toj jednoj birtiji s nekom starom muzikom koju je on, između dimova, pjevušio a konobarove tetovirane ruke kružile su mi oko glave odvlačile pogled (možda je i primijetio) i došla sam i do toga, do te priče (ja te svoje najgore potegnem u euforiji, te koje imam zgrčeno ih perpetuiram kad ne mogu zaspati kad pišem a kad to ne stignem onda eto- i kad pričam) otrovala sam večer svojom privatnom mitologijom koja te od drugih nasilno odvaja koja te usidri, obilježi utamniči a oni, oni bi samo čiste račune i ništa drugo fair play i ništa drugo mogla sam reći samo slušaj ovo neće ići popiti pivo do kraja i, dok izlazim iz auta, namignuti umjesto da ti se primaknem i pravim se da mislim ovo što radim skužio bi, tako je jednostavno to cijeniš a ovako, kako da skužiš jer nepotrebno kompliciram, jer radim ono što ne mislim nema se tu što cijeniti, treba se to šutirati što dalje zbog čega da kažeš mala je bila skroz dobra kad nisam bila dobra znam da bi se složio svojom odsječnom logikom, da nema smisla da se zadržavamo ili da te zadržavam samo da bi me podsjećao na ono što mi fali (eto ipak, a kunila sam se da volim te koji nikud ne idu) ili da bih sebe uvjerila da nisam previše sebična, da se mogu dati i u nešto što mi isprva baš i ne liči na mene eto, bilo bi bolje da sam odmah priznala da me samo nešto podsjeća na one divlje zbog kojih se odranjaju redovi ne bi bila na trenutak spremna čitati ti dječje knjige koje si propustio, snimiti ti muziku koju si zaobišao izložiti se tome da se na moj svijet (na čitav moj svijet) ne reagira, nego da se za njega samo naprasno veže da sam odmah priznala da me nisi podsjećao ti, nego da sam uz tebe imala dovoljno vremena sama razgovarati sa sobom iznutra da sam odmah priznala: mi bi možda bili okej ali ja, ja ne mogu s okej * već ti danima pokušavam napisati pjesmu i nemam ju to je jedini pravi signal da za mene nikad nisi ni počeo ružne riječi, pokajat ću se čim završim, sreća je jedino ta da ti ionako iz principa, kažeš, ne čitaš nego živiš |
|
to boddah
propala je slavonska fantazija, razbijena je iluzija o tebi moj najdraži dječače iz glave, bolesni vuku, moja najdraža privatna maštarija, moja najbolja priča koja čeka koja me progoni, blago i ravnodušno, jedina konstanta kao moj petar pan, jedino što bih zadržala koga bi uvijek izabrala, da se svijet zaustavi na sekundu, da me pritisnu, da sve stane i da mogu zažmiriti i priznati da se sve svede na osnovno ono što ne prolazi i što se nikada ne prežali (prežaliti nešto (nekoga!?), kako licemjerno) svaka noć prije povratka u zagreb uvijek je ista uvijek me muče svi moji crni dusi sve slabosti i svi strahovi i sve stare ljubavi umru, istrunu ispisani papiri, ugase se telefoni, što god mi tada rekli koliko god me voljeli ja sam tada zgusnuta tjeskoba i tako već godinama, isti osjećaj, koji ne prerastam. tad najbolje pišem, tad se masakriram, takva sam se istresala badman, šejn, i ti, ti svi ste postali najkobniji kad sam ja najviše ja ona verzija koja ne zna lagati, nikom i kad mi glava nije mogla van iz opasnog pejzaža, ravnice i čudnih bića koja nikada ne odlaze. već iduće jutro, gužva u vlaku i poznanici me sjete da je svijet i dalje okej i da nije bilo čudne apokalipse od kad ovako putnički živimo, i svakog dana vjeruj mi kod mene postoji šansa da prebolim čak i ove izmišljene priče da se toliko čvrsto uhvatim velegradskog života, tako da ne popustim u trenucima slabosti, možda ne dođem kući za praznike, kad su doma kafići puni kad su se svi studoši vratili, svi se sreću, časte vidi se tko je što je i gdje je, provjeri se tko je živ a tko ne možda ni ne primjećuješ uzorak, možda ti i ne bi bilo jasno da sam i ja tamo trebala biti. možda dođem neki random dan, kad ne moram ništa osim vježbati dušu da ostane čitava, dvjesto kilometara u oba smjera, i jedan uzaludno preteški kofer u zagrebačkim tramvajima, i samo zažmiriti kad pomislim da sam te u nekom filmu s boljom strukturom možda mogla sresti. propala je priča, odronila se naracija sad ostaju samo crni dusi, učitane primisli u pogled tvog prijatelja u tuđe živote u razredne fotografije hvala bogu nikad te nisam dovoljno jasno izrekla da te stvarnost porazi bešćutno i hladnokrvno, kako se to obično dešava i onda svatko nek radi kako zna. možda ću te se još samo sjećati kad me ovi neki novi dečki podsjete na tebe, kad im ćelavu glavu prekrije centimetar kosice, svijetli brkovi se spoje s bradicom, kad im konture lica omekšaju možda se onda, prije nego se iznova ošišaju, na trenutak ipak zaljubim u njih možda baš za njih nešto osjetim, dok me vozaju gradom, žele me vidjeti svakog dana zašto bi pustili ono što im se sviđa to je ta neka filozofija navodna čula sam nešto i o tome ne znam, možda sad kad istok gubi na prozi ali opet pobjeđuje kad ga pišem posljednje noći evo, ništa, još jedna pjesma tebi ali sam ovog puta barem shvatila neke sitnice znam koji je idući dio tetovaže znam koga to u sebi ne smijem izdati znam koji me to dječaci gone u duši čiji to glasovi odzvanjaju i kome uvijek pišem i nikad ne završim |