|
kao sori, nekako sam prazan
mene uvijek u nevrijeme stignu moje priče, ovih par koje imam i uvijek vučem bisage pune, a ruke prazne (valjda za poeziju da ju bolje čujem, kako pada) ova je majčina, i opet je zapravo nema stvar je u tome, da meni mama nikad nije ispričala svoju ljubavnu priču (ako ju je uopće imala, ako nije svu svoju ljubav čuvala za mene) i nije mi nikad govorila da se u nekoga trebam zaljubiti kao što obično govore kćerkama, da će me netko usrećiti, ako mi postane dovoljno poznat, ako bude dovoljno prisutan, ako postane svakodnevan, kao što obično pretpostavljaju, nekoga tko će im kupovati parfeme za rođendane, i ruže za valentinovo tko će dolaziti autom po njih da ih odvede na piće zbog koga one više neće željeti nositi suknje kratke do neba, ili izlaziti do jutra, svirati pank ili biti nervozne neprekidno ja sam se sa svojim divljacima snalazila sama prešutno a ona se sa mnom isto oduvijek snalazila sama i prešutno kao što radi sve u životu meni mama nikada nije ni sugerirala kakve bi emocije trebala osjećati prema ikom ona je samo davala (svoje, majčinske, koje nisu slične ničemu drugom i mogu bez uzmaka i zauvijek teći jednosmjerno) i nije me nikad tjerala da pomislim: dunja, moraš ih i ti dati nekome (možda me samo promatrala i pazila) ali ima ta stvar koja joj se omakla, koju me baš ona morala zamoliti, ono što mi je jednom, kad si je dopustila, uplašeno izmantrala: da budem kakva god želim ali da nikad, nikad s nekim ne zaglavim i prije nego sam stigla ovo napisati, istresti (jer mi se oformilo u mislima i nisam mogla van) našla sam se za stolom s njim u toj jednoj birtiji s nekom starom muzikom koju je on, između dimova, pjevušio a konobarove tetovirane ruke kružile su mi oko glave odvlačile pogled (možda je i primijetio) i došla sam i do toga, do te priče (ja te svoje najgore potegnem u euforiji, te koje imam zgrčeno ih perpetuiram kad ne mogu zaspati kad pišem a kad to ne stignem onda eto- i kad pričam) otrovala sam večer svojom privatnom mitologijom koja te od drugih nasilno odvaja koja te usidri, obilježi utamniči a oni, oni bi samo čiste račune i ništa drugo fair play i ništa drugo mogla sam reći samo slušaj ovo neće ići popiti pivo do kraja i, dok izlazim iz auta, namignuti umjesto da ti se primaknem i pravim se da mislim ovo što radim skužio bi, tako je jednostavno to cijeniš a ovako, kako da skužiš jer nepotrebno kompliciram, jer radim ono što ne mislim nema se tu što cijeniti, treba se to šutirati što dalje zbog čega da kažeš mala je bila skroz dobra kad nisam bila dobra znam da bi se složio svojom odsječnom logikom, da nema smisla da se zadržavamo ili da te zadržavam samo da bi me podsjećao na ono što mi fali (eto ipak, a kunila sam se da volim te koji nikud ne idu) ili da bih sebe uvjerila da nisam previše sebična, da se mogu dati i u nešto što mi isprva baš i ne liči na mene eto, bilo bi bolje da sam odmah priznala da me samo nešto podsjeća na one divlje zbog kojih se odranjaju redovi ne bi bila na trenutak spremna čitati ti dječje knjige koje si propustio, snimiti ti muziku koju si zaobišao izložiti se tome da se na moj svijet (na čitav moj svijet) ne reagira, nego da se za njega samo naprasno veže da sam odmah priznala da me nisi podsjećao ti, nego da sam uz tebe imala dovoljno vremena sama razgovarati sa sobom iznutra da sam odmah priznala: mi bi možda bili okej ali ja, ja ne mogu s okej * već ti danima pokušavam napisati pjesmu i nemam ju to je jedini pravi signal da za mene nikad nisi ni počeo ružne riječi, pokajat ću se čim završim, sreća je jedino ta da ti ionako iz principa, kažeš, ne čitaš nego živiš |