kao sori, nekako sam prazan
mene uvijek u nevrijeme
stignu moje priče, ovih par koje imam i uvijek vučem
bisage pune, a ruke prazne
(valjda za poeziju
da ju bolje čujem, kako pada)
ova je majčina, i opet je zapravo
nema
stvar je u tome,
da meni mama nikad nije ispričala svoju
ljubavnu priču
(ako ju je uopće imala, ako nije svu svoju ljubav
čuvala za mene)
i nije mi nikad govorila da se u nekoga trebam zaljubiti
kao što obično govore kćerkama,
da će me netko usrećiti, ako mi postane dovoljno
poznat, ako bude dovoljno
prisutan, ako postane
svakodnevan,
kao što obično pretpostavljaju,
nekoga tko će im kupovati parfeme za rođendane, i ruže za valentinovo
tko će dolaziti autom po njih da ih odvede na piće
zbog koga one više neće željeti nositi
suknje kratke do neba, ili izlaziti do jutra, svirati pank
ili biti nervozne
neprekidno
ja sam se sa svojim divljacima
snalazila sama
prešutno
a ona se sa mnom isto oduvijek
snalazila sama
i prešutno
kao što radi
sve u životu
meni mama nikada nije ni sugerirala
kakve bi emocije trebala osjećati
prema ikom
ona je samo davala
(svoje, majčinske, koje nisu slične ničemu drugom i mogu bez uzmaka i zauvijek
teći jednosmjerno)
i nije me nikad tjerala da pomislim: dunja, moraš ih i ti dati
nekome
(možda me samo promatrala
i pazila)
ali ima ta stvar koja joj se omakla, koju me
baš ona
morala zamoliti, ono što mi je jednom, kad si je dopustila,
uplašeno izmantrala: da budem
kakva god želim ali da nikad, nikad s nekim ne
zaglavim
i prije nego sam stigla ovo napisati, istresti
(jer mi se oformilo u mislima i nisam mogla van)
našla sam se za stolom s njim u toj jednoj birtiji
s nekom starom muzikom koju je on, između dimova, pjevušio
a konobarove tetovirane ruke kružile su mi oko glave
odvlačile pogled
(možda je i primijetio)
i došla sam i do toga, do te priče (ja te svoje najgore potegnem u euforiji, te koje imam
zgrčeno ih perpetuiram
kad ne mogu zaspati
kad pišem
a kad to ne stignem onda eto-
i kad pričam)
otrovala sam večer
svojom privatnom mitologijom
koja te od drugih
nasilno
odvaja
koja te usidri, obilježi
utamniči
a oni, oni bi samo čiste račune
i ništa drugo
fair play
i ništa drugo
mogla sam reći samo
slušaj ovo neće ići
popiti pivo do kraja i, dok izlazim iz auta, namignuti umjesto
da ti se primaknem i pravim se da mislim
ovo što radim
skužio bi, tako je jednostavno
to cijeniš
a ovako, kako da skužiš
jer nepotrebno kompliciram, jer radim ono što ne mislim
nema se tu što cijeniti, treba se to šutirati što dalje
zbog čega da kažeš mala je bila skroz dobra
kad nisam bila dobra
znam da bi se složio
svojom odsječnom logikom, da nema smisla da se zadržavamo
ili da te zadržavam
samo da bi me podsjećao
na ono što mi fali
(eto ipak, a kunila sam se da volim
te koji nikud ne idu)
ili da bih sebe uvjerila
da nisam previše sebična, da se mogu dati
i u nešto što mi isprva
baš i ne liči na mene
eto, bilo bi bolje
da sam odmah priznala da me samo nešto podsjeća
na one divlje
zbog kojih se odranjaju redovi
ne bi bila
na trenutak spremna čitati ti dječje knjige
koje si propustio, snimiti ti muziku
koju si zaobišao
izložiti se tome da se na moj svijet (na čitav moj svijet)
ne reagira, nego da se za njega samo naprasno
veže
da sam odmah priznala da me nisi podsjećao ti,
nego da sam uz tebe imala dovoljno vremena
sama razgovarati sa sobom iznutra
da sam odmah priznala:
mi bi možda bili okej
ali ja, ja ne mogu s okej
*
već ti danima pokušavam napisati pjesmu
i nemam ju
to je jedini pravi signal
da za mene nikad nisi ni počeo
ružne riječi, pokajat ću se čim završim, sreća je jedino ta da ti ionako
iz principa,
kažeš,
ne čitaš
nego živiš
Post je objavljen 15.03.2012. u 00:25 sati.