|
o junacima pjesama
više se ne čitamo? nema više pjesama koje ostavljaš za sobom da znam da si tu nema više posuđivanja knjiga i praznih poruka ono, da znam da si tu više me ne pokušavaš uhvatiti za ruku u prolazu, dok se probijam kafićem i izmičem ono kao uvijek, za svaki slučaj, da ne zaboravim da me želiš više mi ne plaćaš pivo zadnjim parama da me zadržiš sada se samo pozdravimo osmjehom kako si gdje si ima li išta novo, isto što smo pitali sve koje smo sreli, pokreti su sada nekako prema van prema nekome drugome više nismo fokusirani mašeš konobaru i odlaziš u drugi kafić a ja zaboravljam da sam ti možda nešto i htjela reći nema više onog zaleta prema tebi kada te uočim vani nakon dva mjeseca sada je uvijek jedno od nas okrenuto u krivom smjeru i ne čeka da obgrli ono drugo čitavim svojim s rukama s kojima napokon shvaća što bi više se ni na kraju noći ne ljubimo samo da umirimo neke lude halucinacije i da ne ostanemo sami više ni jedno od nas možda nije ni samo ima neke druge, neke teže priče koje će tek morati probavljati uvijek iznova ovako kao što smo se možda i mi neprekidno vraćali do besmisla i dulje od besmisla |
|
jednom davno,
jedne noći u bircu doma, tek smo se upoznavali i pitao si me čime se bavim što radim? tada sam tjednima kršila ruke, možda sam i plakala, tko zna, možda sam sastavljala nekakve liste i gurala pod jastuk jer...nisam ti imala što reći i pisala sam, pisala dok nisam izgrcala i iznojila svu paranoju, do onog stiha u kojem me više nije briga kakvu bi priču itko imao, da mora o meni. dođe uvijek do besmrtne, do posmrtnog marša, tada sam valjda nekako i miku počela čitati. od tada sam ravno, sve drugo su povremene sumnje (nemojte si nikad uzeti za pravo pomisliti da je išta više od toga) prije nego sam tada došla do kraja pjesme već sam bila uvjerena da ti (neki ti) ionako nećeš znati ni jednu moju smrt ni jedan moj trud i da nikada nećemo živjeti u mojoj anarhiji izopačenoj i mekoj tada sam naišla na vuka samotnjaka, koji je kasnije pokušao, nekoliko je puta pokušao ali koji je i dalje sam zbog njega sam prvi put pisala instiktivno, i od tada sve je ovako loše i zatvoreno. a vidiš, sada već dugo imam što reći čak se mogu rastrgati, što prije spomenuti, što je na prvom mjestu? što ću manje oštetiti, ako izgovorim što bi te više zainteresiralo, možda tako? e dive, e dječaku, postoji problem izgleda da nećemo nikuda osim možda kvragu. da me pitaš, da samo na trenutak nešto u meni reagira, dobio bi sranje od pjesme dobio bi ono što nikada ne bi tražio dobio bi nešto poput: moje ime je quince to je dunja moje ime odmah do tog je tjeskoba to je nemir to je iracionalno to su definicije jedne te iste usrane stvari ali ja sam zemlja dupla zodijački, dvostruka, potpuna, pra & arhe, oduvijek i uvijek, ne preostaje mi ni jedan znak da me spasi jointovima, ili seksom u mojim snovima nikada nije bilo mora južno je uvijek značilo Ameriku, težak, trudan, vreo jug u kariranoj košulji i Afriku, prašinu, omaglicu i kožu suhu i tvrdu poput drveta ravno, a klaustrofobija pejzaž agonije i praznine, zagušljivi pejzaž mokre sjeverne Amerike, jezera i šume crnogorice generacije autostopera i motociklista koji zuje rubom polja ravnice otvorene Mešine knjige, svi su ovdje nesretno zaljubljeni što god ih pitao sve je jedno te isto, reći će ti ovdje pitat će te za veliki grad ali neće ih zanimati odgovor, zapamti, nikada samo razgovaraju o tome što je jedno te isto i sve blijedi i vraća se istim putem, pa ni ne znaš što postoji a što je samo nekada možda bilo ravnica je metafizika svi su pjesnici ja nikada ne sanjam more, i ne sanjam slobodu, jer kad vidiš polje ni ne znaš što bi se drugo moglo desiti, osim slobode, kao pred samoubojstvo ja samo sanjam da sam šejn - gotovo je, sve je upravo- nestalo. da reagiram, dobio bi nešto što ne bi mogao podnijeti. hvala bogu, nitko više nije važan ionako sutra pakiram bisage i palim rijekom za jug naći ću farmera imenom joe koji će me naučiti svirati usnu harmoniku i pucati ćorke u guske da me nije strah pričati da ne oštetim fizičko & čitav koncept, možda bi već imala spremnu priču za pripite mladiće koji će me zapamtiti ovako nemam ni dobru pjesmu sad song for dirty lover i nje se bojim |
|
srebrni
eto me-teen spirit, koji loše zaudara. možda me slomilo prije par noći, kad sam nakon sedam-osam-deset piva na istoj barskoj stolici od predvečerja i užicane „azre i rakije džabe“ satima vodila bitku s gradom pod snijegom. krenula sam oko dva, a u krevet pala oko šest, tko zna, nakon plača po frankopanskoj, mislila sam najgore noći u životu, a silovao me samo hladan zrak, i ovaj snijeg koji me toliko zbunio da sam bila sama na svijetu i da je sve bilo nelogično preko one granice na kojoj još uspijevaš postojati. još uvijek mi je u mišićima hladnoća a opet me nije prelomilo poput šibe, da bar je pa da sam popucala, glasno, da svi čuju da nisam čitava. a nisam, pokušavam se sabrati već tjednima i osjetiti snagu a ja stalno ko da sam na rubu. a nisam. ja nikad nemam hrabrosti biti pošteno na rubu. ne znam liječi li ovo korijenje koje se krčka u džezvi, i što će dogoditi kada večeras zaspem možda proplačem u jastuk, možda krene iz glave u uši u usta u oči. sanjam kako im vičem da nemaju ni truna socijalne inteligencije, da su frustrirani, urlam, nek svi čuju užase što iz mene izlaze. danima ne činim ništa dobro ne odgovaram na poruke ne obavljam posao pravim se da ne čujem kao da se moji tragovi prelamaju o leđa prolaznika, eto me, ovog puta sam loša i preloša. ali ipak, ovih sam dana radila nešto najljepše. pričala sam priče o ljubavi svog života, sklupčana u turskom na krevetu, stisnutih šaka, onima koji su poželjeli slušati. plovili smo skupa pola sata svim mojim kristaliziranim emocijama, koje sam s godinama pretvorila u mantre samo zbog izoštrene percepcije, nekih srećica koje sam odlučila zauvijek zadržati! uvijek isto, iznova, uvijek iste sitnice iste pjesme o njima, izgovaram ih kao što sam šaputala sebi u bradu tisuću puta, kao što sam izgovarala sve što sam napisala o njima, tisuću puta, pričam im & kao da čuju svečani ton. vidim im lica malo sleđena, sa smajlom kao da su slušale neku razornu ljubavnu nekog inače ludog benda s nije me briga spikom, nekih pipsa recimo. bila sam pripovjedač artikulirana do bola jer sam tada postojala toliko intuitivno koliko je to moguće najbolje što znam ostalo mi je samo dizati desnu martu na prvu dobu zaštićena u našem malom luzerskom krugu večeras biti loša u rolovima, flemovima i pustiti se pustiti se |
|
obećajem od sutra prestajem
da pišem beznadno ipak, večeras, jedan od onih malih hepiplejsova s tobom tvoj gradić, prazan od svih koje poznajemo, nikoga nema svijetlo, svijetlo popodne, čudno blještavo kao onog proljeća. kao jutro prošlog uskrsa. šljunak se prostire ispred dvorca, sivkast, ograda dvorca je prazna, djeca iz glazbene škole su otišla doma, svi spavaju kasnopopodnevnim snom, rokeri još nisu krenuli prema klupicama u srcu parka. prazno je, uvijek sve zamišljam praznim jer drugačije nas ne bi podnio. (ja bi, ja bi se zavukla u debelu hoodicu, potonula u nju, sklupčala se i šaptala ti da ćemo preživjeti) ti voziš stari bajk u bijeloj majici, tek skinutoj sa štrika, opušten si, dječak si, jednom rukom držiš cigaretu i djeluješ kao da se predomišljaš bi li se nasmiješio. takvog te pamtim od jedne večeri ja stojim kod kamene ograde, večer je beznadna ali ovog popodneva nema nikog kome bi mogao mahnuti umjesto meni samo radiš krug gledaš pred sebe u šljunak i voziš prema meni. uvijek smo udaljeni u mojim mislima, barem nekoliko metara jer ne mogu zamisliti koliko bi manijakalno bilo kada bi bili na istom mjestu. voziš bajk u krug i približavaš se, povlačiš zadnje dimove, nisi još ništa rekao, nisi se još nasmiješio (još uvijek možeš otići) ali popodne je blještavo, prazno, statično i ti si tu, blizu sam sa mnom |