srebrni
eto me-teen spirit, koji loše zaudara.
možda me slomilo prije par noći, kad sam nakon sedam-osam-deset piva
na istoj barskoj stolici od predvečerja
i užicane „azre i rakije džabe“ satima vodila bitku
s gradom pod snijegom.
krenula sam oko dva, a u krevet pala oko šest,
tko zna,
nakon plača po frankopanskoj, mislila sam najgore noći u životu, a silovao me samo hladan zrak, i ovaj snijeg koji me toliko zbunio
da sam bila sama na svijetu
i da je sve bilo nelogično preko one granice
na kojoj još uspijevaš postojati.
još uvijek mi je u mišićima hladnoća
a opet me nije prelomilo poput šibe, da bar je
pa da sam popucala, glasno, da svi čuju
da nisam
čitava.
a nisam, pokušavam se sabrati već tjednima
i osjetiti snagu
a ja stalno ko da sam
na rubu.
a nisam.
ja nikad nemam hrabrosti
biti pošteno na rubu.
ne znam liječi li ovo korijenje koje se krčka u
džezvi, i što će dogoditi kada večeras zaspem
možda proplačem u jastuk, možda krene iz glave
u uši
u usta
u oči.
sanjam kako im vičem da nemaju ni truna socijalne inteligencije, da su
frustrirani, urlam, nek svi čuju
užase
što iz mene izlaze.
danima ne činim ništa dobro
ne odgovaram na poruke
ne obavljam posao
pravim se da ne čujem
kao da se moji tragovi
prelamaju o leđa prolaznika,
eto me, ovog puta
sam
loša
i preloša.
ali ipak, ovih sam dana
radila nešto
najljepše.
pričala sam priče o ljubavi svog života, sklupčana u turskom na krevetu, stisnutih šaka, onima koji su poželjeli slušati.
plovili smo skupa pola sata
svim mojim kristaliziranim emocijama, koje sam s godinama pretvorila u mantre
samo zbog izoštrene percepcije, nekih srećica
koje sam odlučila zauvijek zadržati!
uvijek isto, iznova, uvijek iste
sitnice
iste pjesme o njima,
izgovaram ih kao što sam šaputala sebi u bradu tisuću puta, kao što sam izgovarala sve što sam napisala o njima,
tisuću puta,
pričam im & kao da čuju
svečani ton. vidim im lica malo sleđena, sa smajlom
kao da su slušale
neku razornu ljubavnu
nekog inače ludog benda s nije me briga spikom, nekih pipsa
recimo.
bila sam pripovjedač
artikulirana do bola
jer sam tada postojala
toliko intuitivno
koliko je to moguće
najbolje što znam
ostalo mi je samo
dizati desnu martu
na prvu dobu
zaštićena u našem malom luzerskom krugu večeras
biti loša u rolovima, flemovima i
pustiti se
pustiti se
Post je objavljen 08.02.2012. u 23:06 sati.