|
srebrni
eto me-teen spirit, koji loše zaudara. možda me slomilo prije par noći, kad sam nakon sedam-osam-deset piva na istoj barskoj stolici od predvečerja i užicane „azre i rakije džabe“ satima vodila bitku s gradom pod snijegom. krenula sam oko dva, a u krevet pala oko šest, tko zna, nakon plača po frankopanskoj, mislila sam najgore noći u životu, a silovao me samo hladan zrak, i ovaj snijeg koji me toliko zbunio da sam bila sama na svijetu i da je sve bilo nelogično preko one granice na kojoj još uspijevaš postojati. još uvijek mi je u mišićima hladnoća a opet me nije prelomilo poput šibe, da bar je pa da sam popucala, glasno, da svi čuju da nisam čitava. a nisam, pokušavam se sabrati već tjednima i osjetiti snagu a ja stalno ko da sam na rubu. a nisam. ja nikad nemam hrabrosti biti pošteno na rubu. ne znam liječi li ovo korijenje koje se krčka u džezvi, i što će dogoditi kada večeras zaspem možda proplačem u jastuk, možda krene iz glave u uši u usta u oči. sanjam kako im vičem da nemaju ni truna socijalne inteligencije, da su frustrirani, urlam, nek svi čuju užase što iz mene izlaze. danima ne činim ništa dobro ne odgovaram na poruke ne obavljam posao pravim se da ne čujem kao da se moji tragovi prelamaju o leđa prolaznika, eto me, ovog puta sam loša i preloša. ali ipak, ovih sam dana radila nešto najljepše. pričala sam priče o ljubavi svog života, sklupčana u turskom na krevetu, stisnutih šaka, onima koji su poželjeli slušati. plovili smo skupa pola sata svim mojim kristaliziranim emocijama, koje sam s godinama pretvorila u mantre samo zbog izoštrene percepcije, nekih srećica koje sam odlučila zauvijek zadržati! uvijek isto, iznova, uvijek iste sitnice iste pjesme o njima, izgovaram ih kao što sam šaputala sebi u bradu tisuću puta, kao što sam izgovarala sve što sam napisala o njima, tisuću puta, pričam im & kao da čuju svečani ton. vidim im lica malo sleđena, sa smajlom kao da su slušale neku razornu ljubavnu nekog inače ludog benda s nije me briga spikom, nekih pipsa recimo. bila sam pripovjedač artikulirana do bola jer sam tada postojala toliko intuitivno koliko je to moguće najbolje što znam ostalo mi je samo dizati desnu martu na prvu dobu zaštićena u našem malom luzerskom krugu večeras biti loša u rolovima, flemovima i pustiti se pustiti se |