|
obećajem od sutra prestajem
da pišem beznadno ipak, večeras, jedan od onih malih hepiplejsova s tobom tvoj gradić, prazan od svih koje poznajemo, nikoga nema svijetlo, svijetlo popodne, čudno blještavo kao onog proljeća. kao jutro prošlog uskrsa. šljunak se prostire ispred dvorca, sivkast, ograda dvorca je prazna, djeca iz glazbene škole su otišla doma, svi spavaju kasnopopodnevnim snom, rokeri još nisu krenuli prema klupicama u srcu parka. prazno je, uvijek sve zamišljam praznim jer drugačije nas ne bi podnio. (ja bi, ja bi se zavukla u debelu hoodicu, potonula u nju, sklupčala se i šaptala ti da ćemo preživjeti) ti voziš stari bajk u bijeloj majici, tek skinutoj sa štrika, opušten si, dječak si, jednom rukom držiš cigaretu i djeluješ kao da se predomišljaš bi li se nasmiješio. takvog te pamtim od jedne večeri ja stojim kod kamene ograde, večer je beznadna ali ovog popodneva nema nikog kome bi mogao mahnuti umjesto meni samo radiš krug gledaš pred sebe u šljunak i voziš prema meni. uvijek smo udaljeni u mojim mislima, barem nekoliko metara jer ne mogu zamisliti koliko bi manijakalno bilo kada bi bili na istom mjestu. voziš bajk u krug i približavaš se, povlačiš zadnje dimove, nisi još ništa rekao, nisi se još nasmiješio (još uvijek možeš otići) ali popodne je blještavo, prazno, statično i ti si tu, blizu sam sa mnom |