|
o junacima pjesama
više se ne čitamo? nema više pjesama koje ostavljaš za sobom da znam da si tu nema više posuđivanja knjiga i praznih poruka ono, da znam da si tu više me ne pokušavaš uhvatiti za ruku u prolazu, dok se probijam kafićem i izmičem ono kao uvijek, za svaki slučaj, da ne zaboravim da me želiš više mi ne plaćaš pivo zadnjim parama da me zadržiš sada se samo pozdravimo osmjehom kako si gdje si ima li išta novo, isto što smo pitali sve koje smo sreli, pokreti su sada nekako prema van prema nekome drugome više nismo fokusirani mašeš konobaru i odlaziš u drugi kafić a ja zaboravljam da sam ti možda nešto i htjela reći nema više onog zaleta prema tebi kada te uočim vani nakon dva mjeseca sada je uvijek jedno od nas okrenuto u krivom smjeru i ne čeka da obgrli ono drugo čitavim svojim s rukama s kojima napokon shvaća što bi više se ni na kraju noći ne ljubimo samo da umirimo neke lude halucinacije i da ne ostanemo sami više ni jedno od nas možda nije ni samo ima neke druge, neke teže priče koje će tek morati probavljati uvijek iznova ovako kao što smo se možda i mi neprekidno vraćali do besmisla i dulje od besmisla |