o junacima pjesama
više se
ne čitamo?
nema više pjesama
koje ostavljaš za sobom
da znam da si tu
nema više posuđivanja knjiga
i praznih poruka
ono, da znam
da si tu
više me ne pokušavaš uhvatiti za ruku
u prolazu, dok se probijam kafićem
i izmičem
ono kao uvijek, za svaki slučaj, da ne zaboravim da me
želiš
više mi ne plaćaš pivo
zadnjim parama
da me zadržiš
sada se samo pozdravimo osmjehom
kako si gdje si ima li išta novo, isto što smo pitali sve koje smo sreli, pokreti su sada
nekako prema van
prema nekome drugome
više nismo fokusirani
mašeš konobaru i odlaziš u drugi kafić
a ja zaboravljam
da sam ti možda nešto
i htjela reći
nema više onog zaleta prema tebi
kada te uočim vani
nakon dva mjeseca
sada je uvijek jedno od nas okrenuto u krivom smjeru
i ne čeka da obgrli ono drugo
čitavim svojim s rukama s kojima napokon shvaća
što bi
više se ni na kraju noći
ne ljubimo
samo da umirimo
neke lude halucinacije
i da ne ostanemo sami
više ni jedno od nas možda nije ni samo
ima neke druge,
neke teže
priče
koje će tek morati probavljati
uvijek iznova
ovako kao što smo se možda i mi
neprekidno vraćali
do besmisla
i dulje od besmisla
Post je objavljen 16.02.2012. u 00:06 sati.