|
jednom davno,
jedne noći u bircu doma, tek smo se upoznavali i pitao si me čime se bavim što radim? tada sam tjednima kršila ruke, možda sam i plakala, tko zna, možda sam sastavljala nekakve liste i gurala pod jastuk jer...nisam ti imala što reći i pisala sam, pisala dok nisam izgrcala i iznojila svu paranoju, do onog stiha u kojem me više nije briga kakvu bi priču itko imao, da mora o meni. dođe uvijek do besmrtne, do posmrtnog marša, tada sam valjda nekako i miku počela čitati. od tada sam ravno, sve drugo su povremene sumnje (nemojte si nikad uzeti za pravo pomisliti da je išta više od toga) prije nego sam tada došla do kraja pjesme već sam bila uvjerena da ti (neki ti) ionako nećeš znati ni jednu moju smrt ni jedan moj trud i da nikada nećemo živjeti u mojoj anarhiji izopačenoj i mekoj tada sam naišla na vuka samotnjaka, koji je kasnije pokušao, nekoliko je puta pokušao ali koji je i dalje sam zbog njega sam prvi put pisala instiktivno, i od tada sve je ovako loše i zatvoreno. a vidiš, sada već dugo imam što reći čak se mogu rastrgati, što prije spomenuti, što je na prvom mjestu? što ću manje oštetiti, ako izgovorim što bi te više zainteresiralo, možda tako? e dive, e dječaku, postoji problem izgleda da nećemo nikuda osim možda kvragu. da me pitaš, da samo na trenutak nešto u meni reagira, dobio bi sranje od pjesme dobio bi ono što nikada ne bi tražio dobio bi nešto poput: moje ime je quince to je dunja moje ime odmah do tog je tjeskoba to je nemir to je iracionalno to su definicije jedne te iste usrane stvari ali ja sam zemlja dupla zodijački, dvostruka, potpuna, pra & arhe, oduvijek i uvijek, ne preostaje mi ni jedan znak da me spasi jointovima, ili seksom u mojim snovima nikada nije bilo mora južno je uvijek značilo Ameriku, težak, trudan, vreo jug u kariranoj košulji i Afriku, prašinu, omaglicu i kožu suhu i tvrdu poput drveta ravno, a klaustrofobija pejzaž agonije i praznine, zagušljivi pejzaž mokre sjeverne Amerike, jezera i šume crnogorice generacije autostopera i motociklista koji zuje rubom polja ravnice otvorene Mešine knjige, svi su ovdje nesretno zaljubljeni što god ih pitao sve je jedno te isto, reći će ti ovdje pitat će te za veliki grad ali neće ih zanimati odgovor, zapamti, nikada samo razgovaraju o tome što je jedno te isto i sve blijedi i vraća se istim putem, pa ni ne znaš što postoji a što je samo nekada možda bilo ravnica je metafizika svi su pjesnici ja nikada ne sanjam more, i ne sanjam slobodu, jer kad vidiš polje ni ne znaš što bi se drugo moglo desiti, osim slobode, kao pred samoubojstvo ja samo sanjam da sam šejn - gotovo je, sve je upravo- nestalo. da reagiram, dobio bi nešto što ne bi mogao podnijeti. hvala bogu, nitko više nije važan ionako sutra pakiram bisage i palim rijekom za jug naći ću farmera imenom joe koji će me naučiti svirati usnu harmoniku i pucati ćorke u guske da me nije strah pričati da ne oštetim fizičko & čitav koncept, možda bi već imala spremnu priču za pripite mladiće koji će me zapamtiti ovako nemam ni dobru pjesmu sad song for dirty lover i nje se bojim |