jednom davno,
jedne noći u bircu doma, tek smo se upoznavali i pitao si me
čime se bavim
što radim?
tada sam tjednima kršila ruke, možda sam i plakala, tko zna, možda sam sastavljala nekakve liste i gurala pod jastuk
jer...nisam ti imala što reći
i pisala sam, pisala
dok nisam izgrcala i iznojila svu paranoju, do onog stiha u kojem
me više nije briga
kakvu bi priču itko imao, da mora
o meni.
dođe uvijek do besmrtne, do posmrtnog marša, tada sam valjda nekako i miku
počela čitati. od tada sam ravno, sve drugo su povremene
sumnje
(nemojte si nikad uzeti za pravo pomisliti da je
išta više od toga)
prije nego sam tada došla do kraja pjesme
već sam bila uvjerena da ti (neki ti) ionako nećeš znati
ni jednu moju smrt
ni jedan moj trud
i da nikada nećemo živjeti u mojoj anarhiji
izopačenoj i mekoj
tada sam naišla na vuka samotnjaka, koji je kasnije pokušao, nekoliko je puta pokušao ali koji je
i dalje sam
zbog njega sam prvi put pisala instiktivno, i od tada
sve je ovako
loše i zatvoreno.
a vidiš, sada već dugo imam što reći
čak se mogu rastrgati, što prije spomenuti, što je na prvom mjestu? što ću manje oštetiti, ako izgovorim
što bi te više zainteresiralo, možda tako?
e dive,
e dječaku,
postoji problem
izgleda da
nećemo nikuda
osim možda
kvragu.
da me pitaš, da samo na trenutak
nešto u meni
reagira, dobio bi
sranje
od pjesme
dobio bi ono što nikada ne bi tražio
dobio bi nešto poput:
moje ime je quince
to je dunja
moje ime odmah do tog je tjeskoba
to je nemir
to je iracionalno
to su definicije
jedne te iste usrane stvari
ali ja sam zemlja
dupla zodijački, dvostruka, potpuna, pra & arhe, oduvijek i uvijek, ne preostaje mi ni jedan znak da me spasi
jointovima, ili seksom
u mojim snovima nikada nije bilo mora
južno je uvijek značilo Ameriku,
težak, trudan, vreo jug u kariranoj košulji
i Afriku, prašinu, omaglicu i kožu suhu i tvrdu poput drveta
ravno, a klaustrofobija
pejzaž agonije i praznine, zagušljivi pejzaž
mokre sjeverne Amerike, jezera i šume crnogorice
generacije autostopera i motociklista
koji zuje rubom polja
ravnice
otvorene Mešine knjige, svi su ovdje nesretno zaljubljeni
što god ih pitao
sve je jedno te isto, reći će ti ovdje
pitat će te za veliki grad ali neće ih zanimati odgovor, zapamti, nikada
samo razgovaraju o tome što je jedno te isto
i sve blijedi i vraća se istim putem, pa ni ne znaš što postoji a što je samo
nekada možda bilo
ravnica je metafizika
svi su pjesnici
ja nikada ne sanjam more,
i ne sanjam slobodu, jer kad vidiš polje ni ne znaš što bi se drugo moglo desiti,
osim slobode, kao pred samoubojstvo
ja samo sanjam da sam šejn
-
gotovo je, sve je upravo- nestalo.
da reagiram, dobio bi nešto
što ne bi mogao podnijeti.
hvala bogu,
nitko više nije važan
ionako sutra pakiram bisage i palim rijekom za jug
naći ću farmera imenom joe koji će me naučiti svirati usnu harmoniku i pucati
ćorke u guske
da me nije strah
pričati da ne oštetim
fizičko & čitav koncept, možda bi već imala spremnu priču
za pripite mladiće koji će me zapamtiti
ovako nemam ni dobru pjesmu
sad song for dirty lover
i nje se bojim
Post je objavljen 15.02.2012. u 00:36 sati.