|
to boddah
propala je slavonska fantazija, razbijena je iluzija o tebi moj najdraži dječače iz glave, bolesni vuku, moja najdraža privatna maštarija, moja najbolja priča koja čeka koja me progoni, blago i ravnodušno, jedina konstanta kao moj petar pan, jedino što bih zadržala koga bi uvijek izabrala, da se svijet zaustavi na sekundu, da me pritisnu, da sve stane i da mogu zažmiriti i priznati da se sve svede na osnovno ono što ne prolazi i što se nikada ne prežali (prežaliti nešto (nekoga!?), kako licemjerno) svaka noć prije povratka u zagreb uvijek je ista uvijek me muče svi moji crni dusi sve slabosti i svi strahovi i sve stare ljubavi umru, istrunu ispisani papiri, ugase se telefoni, što god mi tada rekli koliko god me voljeli ja sam tada zgusnuta tjeskoba i tako već godinama, isti osjećaj, koji ne prerastam. tad najbolje pišem, tad se masakriram, takva sam se istresala badman, šejn, i ti, ti svi ste postali najkobniji kad sam ja najviše ja ona verzija koja ne zna lagati, nikom i kad mi glava nije mogla van iz opasnog pejzaža, ravnice i čudnih bića koja nikada ne odlaze. već iduće jutro, gužva u vlaku i poznanici me sjete da je svijet i dalje okej i da nije bilo čudne apokalipse od kad ovako putnički živimo, i svakog dana vjeruj mi kod mene postoji šansa da prebolim čak i ove izmišljene priče da se toliko čvrsto uhvatim velegradskog života, tako da ne popustim u trenucima slabosti, možda ne dođem kući za praznike, kad su doma kafići puni kad su se svi studoši vratili, svi se sreću, časte vidi se tko je što je i gdje je, provjeri se tko je živ a tko ne možda ni ne primjećuješ uzorak, možda ti i ne bi bilo jasno da sam i ja tamo trebala biti. možda dođem neki random dan, kad ne moram ništa osim vježbati dušu da ostane čitava, dvjesto kilometara u oba smjera, i jedan uzaludno preteški kofer u zagrebačkim tramvajima, i samo zažmiriti kad pomislim da sam te u nekom filmu s boljom strukturom možda mogla sresti. propala je priča, odronila se naracija sad ostaju samo crni dusi, učitane primisli u pogled tvog prijatelja u tuđe živote u razredne fotografije hvala bogu nikad te nisam dovoljno jasno izrekla da te stvarnost porazi bešćutno i hladnokrvno, kako se to obično dešava i onda svatko nek radi kako zna. možda ću te se još samo sjećati kad me ovi neki novi dečki podsjete na tebe, kad im ćelavu glavu prekrije centimetar kosice, svijetli brkovi se spoje s bradicom, kad im konture lica omekšaju možda se onda, prije nego se iznova ošišaju, na trenutak ipak zaljubim u njih možda baš za njih nešto osjetim, dok me vozaju gradom, žele me vidjeti svakog dana zašto bi pustili ono što im se sviđa to je ta neka filozofija navodna čula sam nešto i o tome ne znam, možda sad kad istok gubi na prozi ali opet pobjeđuje kad ga pišem posljednje noći evo, ništa, još jedna pjesma tebi ali sam ovog puta barem shvatila neke sitnice znam koji je idući dio tetovaže znam koga to u sebi ne smijem izdati znam koji me to dječaci gone u duši čiji to glasovi odzvanjaju i kome uvijek pišem i nikad ne završim |