to boddah
propala je slavonska fantazija, razbijena je iluzija o tebi
moj najdraži dječače iz glave, bolesni vuku,
moja najdraža privatna maštarija, moja najbolja priča koja čeka
koja me progoni, blago i ravnodušno,
jedina konstanta
kao moj petar pan,
jedino što bih zadržala
koga bi uvijek izabrala, da se svijet zaustavi na sekundu, da me pritisnu, da sve stane
i da mogu zažmiriti i priznati
da se sve svede na osnovno
ono što ne prolazi i što se nikada ne prežali
(prežaliti nešto (nekoga!?), kako
licemjerno)
svaka noć prije povratka u zagreb uvijek je ista
uvijek me muče svi moji crni dusi
sve slabosti i svi strahovi
i sve stare ljubavi umru, istrunu ispisani papiri, ugase se telefoni,
što god mi tada rekli
koliko god me voljeli
ja sam tada
zgusnuta tjeskoba
i tako već godinama, isti osjećaj, koji ne prerastam.
tad najbolje pišem, tad se masakriram, takva sam se istresala
badman, šejn, i ti, ti
svi ste postali najkobniji kad sam ja najviše ja
ona verzija koja ne zna lagati, nikom
i kad mi glava nije mogla van iz opasnog pejzaža, ravnice i čudnih bića
koja nikada ne odlaze.
već iduće jutro, gužva u vlaku i poznanici me sjete da je svijet i dalje okej i da nije bilo čudne apokalipse
od kad ovako putnički živimo, i svakog dana vjeruj mi kod mene postoji šansa da prebolim čak i ove izmišljene priče
da se toliko čvrsto uhvatim velegradskog života, tako da ne popustim
u trenucima slabosti,
možda ne dođem kući za praznike, kad su doma kafići puni
kad su se svi studoši vratili, svi se sreću, časte
vidi se tko je što je i gdje je, provjeri se tko je živ a tko ne
možda ni ne primjećuješ uzorak, možda ti i ne bi bilo jasno
da sam i ja tamo trebala biti.
možda dođem neki random dan, kad ne moram
ništa osim vježbati dušu
da ostane čitava, dvjesto kilometara u oba smjera, i jedan uzaludno preteški kofer u zagrebačkim tramvajima,
i samo zažmiriti kad pomislim
da sam te u nekom filmu s boljom strukturom
možda mogla sresti.
propala je priča, odronila se naracija
sad ostaju samo crni dusi, učitane primisli u pogled tvog prijatelja
u tuđe živote
u razredne fotografije
hvala bogu nikad te nisam dovoljno jasno izrekla
da te stvarnost porazi
bešćutno i hladnokrvno, kako se to obično dešava
i onda svatko nek radi kako zna.
možda ću te se još samo sjećati
kad me ovi neki novi dečki podsjete na tebe, kad im ćelavu glavu prekrije centimetar kosice, svijetli brkovi se spoje s bradicom, kad im konture lica omekšaju
možda se onda, prije nego se iznova ošišaju, na trenutak ipak zaljubim u njih
možda baš za njih nešto osjetim, dok me vozaju gradom, žele me vidjeti svakog dana
zašto bi pustili ono što im se sviđa
to je ta neka filozofija navodna
čula sam nešto i o tome
ne znam, možda sad kad istok gubi na prozi ali opet pobjeđuje
kad ga pišem posljednje noći
evo, ništa, još jedna pjesma tebi ali sam ovog puta barem shvatila
neke sitnice
znam koji je idući dio tetovaže
znam koga to u sebi ne smijem izdati
znam koji me to dječaci gone u duši
čiji to glasovi odzvanjaju
i kome uvijek pišem
i nikad ne završim
Post je objavljen 05.03.2012. u 10:56 sati.