samo mi se nakratko učinilo da-
nešto me progoni
nešto nas progoni
zbog nečega ćemo podivljati
proljetni mjesec se okreće, ne vidim ga ali čujem muziku
i osjećam nas kako trčimo
divljački
kroz močvare
vidim nas kako se grebemo
nešto će se dogoditi
netko će poludjeti
nagutali smo se ludih gljiva,
popušili smo sve smotuljke
koje smo nosili ispod vratova
zapleli smo sve prošlosti
u talismane
hoće li pasti kiša? ili će noć ostati kristalna
kao što je bila kada su neki dredovi pričali o straight edgeu, ranjavali me, odlazili u planine
kristalna kakvu čekam
da budeš ti, poludjeli dječak koji izlazi iz svoje kože
i čekam, što će biti
ja imam crne slutnje
ovog proljeća, nekako ne znam
hoću li preživjeti
hoće li preživjeti crne šare na mojoj ruci, dugi pramenovi oštećene kose
sve to što čeka da jednom bude
opušteno, lagodno, sraslo, a da ja budem negdje drugdje
u mislima, u sebi, u tebi
za sad još krpam, kompliciram, slažem
imam crne slutnje da neće biti
da nećemo preživjeti
ovo proljeće
htjela bi da bol bude toliko jaka da padnem u san
u kojem
je ta noć, pun mjesec,
kristalna, kišna, nije bitno, ništa nije bitno,
nikad nisam zapravo marila
možda će sve biti mirno
možda smo to zapravo mi
Post je objavljen 29.03.2012. u 18:28 sati.