najlepše pevaju zablude
kaže mi to mateja te noći, koju sam jedva preživjela
koju sam morala zaboraviti
umjesto da s njom živim.
bilo je sve valjda zbog tih nekoliko nedjelja, koje su tako malo ličile na one beznadne i prazne i stvorene za pisanje, ne, ja sam vrtila
zajebano dobre filmove
furala sam divljinu
brijala na rijeke i blues, na afriku, na mokru odjeću i na neko djetinjstvo
koje opet smijem otkriti, ali
usput sam pretjerala, jer sam u žurbi
zabrijala i
na
romantiku
zapravo užasno sam na nju
zabrijala
na blaženu sreću
u kasno predvečerje, uz cirkus, tople rakije i priču koja se gle, mora sada rastvoriti pred nama
i prešla mirno sve one korake
do bestraga
te noći kad su zablude, kaže mateja, najlepše pevale
za sutradan ujutro sačuvala sam u bisagama suvenire
noseve tužnih klaunova, zvečke tužnih svirača
za još jednu poraženu priču
nas, tužnih ljubavnica
koje sve rade, i najgore i najbolje, samo jer se
ne znaju vezati
koje rade samo, i sve
na što zabriju
*
kaže mateja, tako mi živimo
ali kako da onda izdržimo?
kako da se ne rasprsnemo, ne raspadnemo,
jednom kad pomislimo
jebote ovog puta ne mogu podnijeti
više ni jedan stih
koji veliča beznadno
kako da nas svi ne zamrze
jer ništa ne znamo procijeniti
i ne znamo pustiti na miru
ni jednu svoju malu
zabludu!
ja sam te noći nabijala to sve
psovala o nježnosti
i ubijala samu sebe
prikucavala se na križeve
brojala minute da budem sigurna koliki je to razmak, koji dijeli
suspregnutu toplinu predvečerja i
tren kad mali noćni demoni izlaze, okače mi se na leđa i ne daju da budem bolja od same sebe
one čija priča opet, opet gubi
jebiga, na poeziji ovog puta
uopće ne želim pobijediti
*
meni pomaže
kad se sjetim da sam zemlja
kad zabrijem na vlastitu volju
iskonsku i smirenu
ondje gdje nema ničeg, zrak treperi od mogućnosti, svačije vibracije
pokazuju milijun naličja
energija
i ja ne znam prema kojoj težiti,
sjetim se vlastite volje,
utrobe, vjere, neke tvrdoglave čvrstoće
zbog koje za svaku nesigurnost, imam jednu svoju sigurnost
i za svaki strah, imam jednu svoju
ravnicu u glavi
i za svaku zabludu, imam pjesmu
koju mrzim ali ju
pišem
ja sam uvijek
temeljita do smrti
*
neki dan ujutro u tramvaju
ciganke su se okretale
fiksirale poglede na moje ruke
i prodirale mi u oči
prije nego su otišle, onako polugole, nijeme ali
direktne
i ostavile me a da ni ne znaju da su me otvorile
svojom pažnjom
kao treće oko
koje ovih dana reagira
jer sve je nezamaskirano
i sve ide bez stajanja, od krvi do utjeha
ništa me ne štedi i ja sve
podnosim
kao da i ne znam drugačije nego
u rebra
u želudac
u mišiće
jer ne znam više
je li mi srce u sred grudi
Post je objavljen 27.05.2012. u 01:16 sati.