|
don't ever tell anybody anything
ej izgubljeni dječaci, opet sam uradila grešku opet sam vam se nadala opet sam napala vaše planove htjela protiv onog zbog čeg vas i volim * vi s kojima je sve kratko i nestabilno i ne jamčite ništa, a čitavo ste to vrijeme mirni sami sa sobom vi kojima je ostalo neko ravničarsko razvlačenje u glasu i puni džepovi priča o magičnim biljkama, o večerama s izdajicama i o obiteljskim dramama (a sve to za neko dobro, za ovo dobro, tu šta je pred vama) i ona o nebu koje je na sred rijeke postalo čisto svjetlo milijun zvijezda * vi koji ste si je okej koji brijete na snove i droge i sve kužite vi s kojima sam jedne večeri bila na mississipiju, kad smo pecali ogromni mjesec i ko školski drugovi kužili se do kosti, i odonda ne spavam kako treba a vi ste shvatili i na vrijeme se povlačite vas prate ljutiti slonovi koji ne znaju treba li se vratiti krdu vi koji u ruksaku furate demone * vi s kojima ostajem bez ijednog asa u rukavu vi s kojima se ne može živjeti ej izgubljeni dječaci, ne smijem nikad od vas više ništa očekivati jer vas ni nema i ne možete postojati za mene kao što ne znam postoje li sva ona ravničarska sela u kojima ionako nema odjeka * sori, dječaku, što te nisam prešutila i nadam se da osim mene nema ranjenih još se samo treba snaći, kad se iznova raziđemo prije vremena i kad vučem noge, i praznina raste, i raste, i raste... ali neka, jebiga, i can dream again ti samo izdrži to što pišem a to što pišem naplaćuje mi se stostruko ako me jednom ne bude to je jer sam svu snagu ostavila tu gdje sam pisala o ovom ovom čega nema |