|
dekrešendo
sjedimo u mraku i pijemo čaj lice mi se sjaji pod svjetlom koje izlazi kroz prozor kuhinje i ne znam kako izgleda moj smješak dok jedan od njih, frajerski opušteno, priča o onoj koju „ti karaš“ a ne znam ni kako ti tada izgledaš samo slušam odjeke riječi u glavi i tako čitavu večer i dok jedemo grožđe, i dok slušamo sevdah, i dok prepričavaju priče o nekim zajebano ludim popovima, o vojsci, o djetinjstvima i dok me ti grliš i kažeš da ćeš jednom, jednom, kad bude kiša, navratiti na kavu poslije ona i ja svaka u svom krevetu ponavljamo riječi ne možemo zaspati naviru sjećanja nitko nikog ne kara, nitko nikud ne ide i nitko ništa ne zaboravlja i nitko ne zna tko je koga volio, a tko mrzio do neba i natrag ili su sve ovo ovdje samo iluzije i pesme umjesto nas pa zato možemo ovoliko sjajiti isijavati i presijavati se, u bojama kao da ima vremena kao da ništa nije važno, ni ozbiljno kao da jesmo i kad nismo i kao da je to kako mi živimo ipak bolje od cijelog svemira |